Select your Top Menu from wp menus

Poljska i Hrvatska: Od mora do blistavog mora

Poljska i Hrvatska: Od mora do blistavog mora

Poljska i Hrvatska, slavenske države od baltičkog do jadranskog mora, odnosno od mora do blistavog mora  koje bi svojem povezivanjem predstavljali veliki gospodarski, kulturni, energetski, prometni, telekomunikacijski i logistički potencijal koji mnogi žele spriječiti, prvenstveno Njemačka i Rusija. Kolumna Ive Banca koju je objavio u Jutarnjem listu predstavlja stidljivo otvaranje ove teme Jadran – Baltik – Crno more, odnosno povezivanja Hrvatske sa članicama Višegradske grupe. Hrvatski mediji, političari, dužnosnici malo vremena posvećuju ovoj važnoj temi koju su Novi Pogledi otvorili u ljeto 2014. godine. Ivo Banac se osvrnuo i na nedavni komentar Romana Bolkovića u vezi ove teme te njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti i želimo da se o ovoj temi što više raspravlja u javnosti bez obzira na neke dijelove kolumne za koje mislimo da nisu više aktualne, ali svakako je poželjno otvaranje širih rasprava o ovoj teme kako ne bi sve ostalo samo na nekoliko urednika Novih Pogleda koji kontinuirano prate hrvatske političke odluke koje ponekad znatno odstupaju, a ponekad se približe srednjeeuropskoj orijentaciji.

Završna strofa talijanske himne, koja je prosinca 1847. u prvoj tiskanoj verziji ispuštena zbog cenzure, još povlači spomen na uloge Austrije i Rusije u očima mladih europskih nacionalnih pokreta. Dvadesetogodišnji himnopisac Goffredo Mameli nije sumnjao da je austrijski orao već izgubio svoje perje, a srce mu je izgorjelo zbog krvi Italije, i poljske krvi, koju je popio u društvu ruskog kozaka. Za prevratničku inteligenciju – Mazzinija u Italiji, kršćanske socijaliste poput Bucheza iLammenaisa, ništa manje od protukatoličkih racionalista poput Hugoa, Micheleta iQuineta, u Francuskoj, te materijalističke socijaliste poput Marxa i Engelsa u Njemačkoj – obnova poljske države bila je očekivani proizvod raspada europskog “starog svijeta”. Nadahnuti djelom Mickiewicza i Cieszkowskog, oni su u poljskom romantičnom nacionalizmu vidjeli prirodnog saveznika europske revolucije, a Poljsku kao Francusku Istoka. Za Marxa su Poljaci predstavljali jedinu slavensku naciju koja je, uz Mađare, Talijane i Nijemce, pripadala velikim revolucionarnim europskim nacijama. Bio je uvjeren da je restoracija Poljske jedini način da se dokine ruska prevlast nad Istočnom i Srednjom Europom te da se u njemačkim zemljama dokine prevlast Prusije, reakcionarnog “ruskog šakala”.

Mnogo toga se promijenilo u međuvremenu, ali dvije okolnosti su ostale. Prvo, restoracija Poljske (Druga Republika, 1918. – 1939.) predstavljala je u međuratnom razdoblju veliku prepreku sovjetskim imperijalnim interesima na europskom Istoku, jednako kao što je poljska emancipacija od sovjetskog tutorstva (Treća Republika, od 1989.) pomakla bedem obrane od novog ruskog imperijalizma prema Marychi i Bugu. Drugo, kad god se u Njemačkoj pojavi proruska tendencija, ona se mora iščitavati ne samo kao uspjeh ruskog utjecaja nego i kao odraz njemačkih pretenzija u Europi. Ovo je važno imati u vidu i kad iz Njemačke dolaze kritike na račun trenutne poljske vlade, bez obzira na politiku stranke Pravo i pravda (PiS) Jarosława Kaczyńskog, koja je 2015. preuzela sve poluge vlasti u Poljskoj. Bez Poljske, naime, ne može biti ni političke, ni vojne, ni energetsko-gospodarske obrane od Moskve. Zato je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i naglasila ulogu Poljske kao glavnog hrvatskog partnera, kad je u kolovozu 2015. dovršila strukturu svoje inicijative za vertikalu Jadran – Baltik, proširenu pripremnim sastankom u New Yorku s krakom prema Crnom moru.

Ovo naglašavam zbog članka Romana Bolkovića objavljenog na ovim stranicama prošle nedjelje (Jutarnji list, 3. srpnja). Naime, Bolković reducira inicijativu Jadran – Baltik – Crno more na Intermarium (Međumorje) maršala Józefa Piłsudskog, štoviše na politiku prometejizma kojom je Piłsudski u međuraću pokušavao destabilizirati sovjetsku vlast računajući na njezinu slabost u neruskim republikama zapadnog i kavkaskog ruba SSSR-a, te daje naslutiti da bi strukturalne greške starog poljskog projekta (zajednička akcija Rusije i Njemačke u “Međumorskoj federaciji”) mogle biti prisutne i u ovom slučaju. Tomu suprotstavlja američku prisutnost, koja u jednoj školi tumačenja prekida “osovinu Moskva – Berlin”, a u drugoj nužno ograničava partikularističko protivljenje srednjoeuropskom jedinstvu.

Točno je da je posljednjih tjedana, pored Brexita, bilo mnogo nervoznih poteza koji dovode u pitanje ne samo srednjoeuropsko nego i općeeuropsko jedinstvo naspram Putinu. Izjave njemačkog ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera, koji je nedavno kritizirao NATO-ove vježbe na ruskoj granici te upozorio da zveckanje sabljama rasplamsava sukob s Rusijom (Welt am Sonntag, 19. lipnja), ukazuje na sve veća razmimoilaženja u njemačkoj koaliciji. Steinmeierove se riječi tumače kao najava popustljive politike prema Rusiji, koju Sigmar Gabriel, lider SPD-a, priprema za njemačke parlamentarne izbore 2017. godine (Reuters, 20. lipnja). No, razlozi za predsjedničinu inicijativu na tragu su znatno ranijim razmišljanjima o integraciji “druge Europe”, koji su uslijedili odmah nakon ruske okupacije Krima i istočne Ukrajine. Zajedničko izvješće Atlantskog vijeća i Srednjoeuropskih energetskih partnera (CEEP) “Upotpunjavanje Europe – od koridora Sjever – Jug do energetske, transportne i telekomunikacijske unije” (2014.), koji je Grabar-Kitarović predstavila u svom biltenu (News and Views, prosinac 2015.), važan je kao opomena na sve ono što je Hrvatska propustila na vanjskopolitičkom i sigurnosnom planu za koalicije MilanovićPusić. To se u prvom redu odnosi na LNG terminal na Krku. Ranije izvješće Atlantskog vijeća (5. rujna 2013.) upozorava da je hrvatsko oklijevanje oko ovog projekta posljedica domaćih prepirki i ruskog miješanja. Također upozorava da je Hrvatska pomogla održati Gazpromov monopol u opskrbi plina prema srednjoj Europi kad je pristala na poveznicu prema Južnom toku u Srbiji. Očekivalo se da će Ivan Vrdoljak ubrzati krčki projekt, glavnu okosnicu koridora Sjever – Jug, a on ga je zapravo zavlačio nekoliko godina.

Predsjedničina inicijativa je pokušaj da se Hrvatska vrati svojim prirodnim partnerima te ujedno povrati povjerenje transatlantske politike, što znači viziji ujedinjene, slobodne i mirne Europe. Zato se u izvješću “Upotpunjavanje Europe” i inzistira na infrastrukturalnoj integraciji unutar prostora Jadran – Baltik – Crno more i između tog prostora i zapadne Europe jer, riječju generala Jamesa Jonesa, bivšeg savjetnika za sigurnost predsjednika Baracka Obame, koji djeluje u centru za međunarodnu sigurnost Atlantskog vijeća, i Paweła Olechnowicza, predsjednika direktorija CEEP-a i bivšeg direktora Grupe LOTOS S.A., glavne poljske naftne tvrtke, koji su supotpisali ovo važno izvješće, “nedovoljna integracija, nedovoljna infrastrukturalna povezanost sa zapadnom Europom i slabe poveznice Sjever – Jug ostavina su sovjetskog razdoblja, kad je Moskva djelatno priječila međuregionalnu i infrastrukturalnu integraciju kako bi održala visoku razinu ovisnosti o Sovjetskom Savezu”. Izvješće također ukazuje da je koridor Baltik – Jadran, ključna cestovna i željeznička mreža, koja je potpuno zaobilazila Hrvatsku, prestao biti politički prioritet EU u razdoblju José Manuela Barrosa i Hermana Van Rompuya, ali da se može obnoviti uz novo europsko vodstvo te kao prioritet SAD-a, jer je potpora koridoru “izravan način kako bi Washington ojačao srednjoeuropsku elastičnost naspram ruskog zastrašivanja i agresije”, ali ujedno i pomogao normaliziranju rusko-europske trgovinske razmjene. I ovdje se kao krilni prioritet navodi razvoj dvosmjernog plinovoda (kapaciteta 15 milijardi kubičnih metara godišnje) između Lwóweka (Poljska) i Siska s dodatnim poveznicama (kapaciteta 6 milijardi kubičnih metara godišnje) između novog poljskog LNG terminala u Świnoujściju na Baltiku i Lwóweka te našeg zakašnjelog i tek projektiranog LNG terminala u Omišlju na Jadranu i Siska. Također, i prije integracije s Albanijom i Crnom Gorom mogao bi krenuti Jonsko-jadranski plinovod između Hrvatske i Albanije. Predsjednica je ova dva projekta posebno istaknula u obraćanju pozvanim predstavnicima inicijative Jadran – Baltik – Crno more prošlog rujna u New Yorku.

Jedna od prepreka ovoj viziji, pored obnove opstrukcije Milanovićevih socijaldemokrata ako im se birači nasmiješe u rujnu, mogla bi biti i u etnicističkoj i naglašeno protunjemačkoj politici PiS-a u Poljskoj. Naime, takva je politika baštinaRomana Dmowskog, koji je u carskim vremenima bio proruskog usmjerenja, a pod Drugom Republikom klizio prema fašizmu. Poljskoj je u ovom trenutku, umjesto zatvaranja i izolacije, potrebno više prometejizma jednog Piłsudskog, a s njim i vizija međuovisne zone u trokutu Jadran – Baltik – Crno more, sposobne djelovati kao prepreka imperijalnim pretenzijama. To je bila i vizija Eugena Kvaternika kad je 1864. kao agent poljske revolucionarne vlade Hrvate predstavljao čuvarima Jadrana u interesu Poljske i Europe. Pravaško domoljublje bilo je mnogo bliže poljskom romantičnom nacionalizmu nego što se obično misli. Ono ujedno predstavlja jedinu našu lijevu baštinu što je doista hrvatska.

 rasprave u medijskom prostoru bez

Završna strofa talijanske himne, koja je prosinca 1847. u prvoj tiskanoj verziji ispuštena zbog cenzure, još povlači spomen na uloge Austrije i Rusije u očima mladih europskih nacionalnih pokreta. Dvadesetogodišnji himnopisac Goffredo Mameli nije sumnjao da je austrijski orao već izgubio svoje perje, a srce mu je izgorjelo zbog krvi Italije, i poljske krvi, koju je popio u društvu ruskog kozaka. Za prevratničku inteligenciju – Mazzinija u Italiji, kršćanske socijaliste poput Bucheza iLammenaisa, ništa manje od protukatoličkih racionalista poput Hugoa, Micheleta iQuineta, u Francuskoj, te materijalističke socijaliste poput Marxa i Engelsa u Njemačkoj – obnova poljske države bila je očekivani proizvod raspada europskog “starog svijeta”. Nadahnuti djelom Mickiewicza i Cieszkowskog, oni su u poljskom romantičnom nacionalizmu vidjeli prirodnog saveznika europske revolucije, a Poljsku kao Francusku Istoka. Za Marxa su Poljaci predstavljali jedinu slavensku naciju koja je, uz Mađare, Talijane i Nijemce, pripadala velikim revolucionarnim europskim nacijama. Bio je uvjeren da je restoracija Poljske jedini način da se dokine ruska prevlast nad Istočnom i Srednjom Europom te da se u njemačkim zemljama dokine prevlast Prusije, reakcionarnog “ruskog šakala”.

Mnogo toga se promijenilo u međuvremenu, ali dvije okolnosti su ostale. Prvo, restoracija Poljske (Druga Republika, 1918. – 1939.) predstavljala je u međuratnom razdoblju veliku prepreku sovjetskim imperijalnim interesima na europskom Istoku, jednako kao što je poljska emancipacija od sovjetskog tutorstva (Treća Republika, od 1989.) pomakla bedem obrane od novog ruskog imperijalizma prema Marychi i Bugu. Drugo, kad god se u Njemačkoj pojavi proruska tendencija, ona se mora iščitavati ne samo kao uspjeh ruskog utjecaja nego i kao odraz njemačkih pretenzija u Europi. Ovo je važno imati u vidu i kad iz Njemačke dolaze kritike na račun trenutne poljske vlade, bez obzira na politiku stranke Pravo i pravda (PiS)Jarosława Kaczyńskog, koja je 2015. preuzela sve poluge vlasti u Poljskoj. Bez Poljske, naime, ne može biti ni političke, ni vojne, ni energetsko-gospodarske obrane od Moskve. Zato je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i naglasila ulogu Poljske kao glavnog hrvatskog partnera, kad je u kolovozu 2015. dovršila strukturu svoje inicijative za vertikalu Jadran – Baltik, proširenu pripremnim sastankom u New Yorku s krakom prema Crnom moru.

Ovo naglašavam zbog članka Romana Bolkovića objavljenog na ovim stranicama prošle nedjelje (Jutarnji list, 3. srpnja). Naime, Bolković reducira inicijativu Jadran – Baltik – Crno more na Intermarium (Međumorje) maršala Józefa Piłsudskog, štoviše na politiku prometejizma kojom je Piłsudski u međuraću pokušavao destabilizirati sovjetsku vlast računajući na njezinu slabost u neruskim republikama zapadnog i kavkaskog ruba SSSR-a, te daje naslutiti da bi strukturalne greške starog poljskog projekta (zajednička akcija Rusije i Njemačke u “Međumorskoj federaciji”) mogle biti prisutne i u ovom slučaju. Tomu suprotstavlja američku prisutnost, koja u jednoj školi tumačenja prekida “osovinu Moskva – Berlin”, a u drugoj nužno ograničava partikularističko protivljenje srednjoeuropskom jedinstvu.

Točno je da je posljednjih tjedana, pored Brexita, bilo mnogo nervoznih poteza koji dovode u pitanje ne samo srednjoeuropsko nego i općeeuropsko jedinstvo naspram Putinu. Izjave njemačkog ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera, koji je nedavno kritizirao NATO-ove vježbe na ruskoj granici te upozorio da zveckanje sabljama rasplamsava sukob s Rusijom (Welt am Sonntag, 19. lipnja), ukazuje na sve veća razmimoilaženja u njemačkoj koaliciji. Steinmeierove se riječi tumače kao najava popustljive politike prema Rusiji, koju Sigmar Gabriel, lider SPD-a, priprema za njemačke parlamentarne izbore 2017. godine (Reuters, 20. lipnja). No, razlozi za predsjedničinu inicijativu na tragu su znatno ranijim razmišljanjima o integraciji “druge Europe”, koji su uslijedili odmah nakon ruske okupacije Krima i istočne Ukrajine. Zajedničko izvješće Atlantskog vijeća i Srednjoeuropskih energetskih partnera (CEEP) “Upotpunjavanje Europe – od koridora Sjever – Jug do energetske, transportne i telekomunikacijske unije” (2014.), koji je Grabar-Kitarović predstavila u svom biltenu (News and Views, prosinac 2015.), važan je kao opomena na sve ono što je Hrvatska propustila na vanjskopolitičkom i sigurnosnom planu za koalicije MilanovićPusić. To se u prvom redu odnosi na LNG terminal na Krku. Ranije izvješće Atlantskog vijeća (5. rujna 2013.) upozorava da je hrvatsko oklijevanje oko ovog projekta posljedica domaćih prepirki i ruskog miješanja. Također upozorava da je Hrvatska pomogla održati Gazpromov monopol u opskrbi plina prema srednjoj Europi kad je pristala na poveznicu prema Južnom toku u Srbiji. Očekivalo se da će Ivan Vrdoljak ubrzati krčki projekt, glavnu okosnicu koridora Sjever – Jug, a on ga je zapravo zavlačio nekoliko godina.

Predsjedničina inicijativa je pokušaj da se Hrvatska vrati svojim prirodnim partnerima te ujedno povrati povjerenje transatlantske politike, što znači viziji ujedinjene, slobodne i mirne Europe. Zato se u izvješću “Upotpunjavanje Europe” i inzistira na infrastrukturalnoj integraciji unutar prostora Jadran – Baltik – Crno more i između tog prostora i zapadne Europe jer, riječju generala Jamesa Jonesa, bivšeg savjetnika za sigurnost predsjednika Baracka Obame, koji djeluje u centru za međunarodnu sigurnost Atlantskog vijeća, i Paweła Olechnowicza, predsjednika direktorija CEEP-a i bivšeg direktora Grupe LOTOS S.A., glavne poljske naftne tvrtke, koji su supotpisali ovo važno izvješće, “nedovoljna integracija, nedovoljna infrastrukturalna povezanost sa zapadnom Europom i slabe poveznice Sjever – Jug ostavina su sovjetskog razdoblja, kad je Moskva djelatno priječila međuregionalnu i infrastrukturalnu integraciju kako bi održala visoku razinu ovisnosti o Sovjetskom Savezu”. Izvješće također ukazuje da je koridor Baltik – Jadran, ključna cestovna i željeznička mreža, koja je potpuno zaobilazila Hrvatsku, prestao biti politički prioritet EU u razdoblju José Manuela Barrosa i Hermana Van Rompuya, ali da se može obnoviti uz novo europsko vodstvo te kao prioritet SAD-a, jer je potpora koridoru “izravan način kako bi Washington ojačao srednjoeuropsku elastičnost naspram ruskog zastrašivanja i agresije”, ali ujedno i pomogao normaliziranju rusko-europske trgovinske razmjene. I ovdje se kao krilni prioritet navodi razvoj dvosmjernog plinovoda (kapaciteta 15 milijardi kubičnih metara godišnje) između Lwóweka (Poljska) i Siska s dodatnim poveznicama (kapaciteta 6 milijardi kubičnih metara godišnje) između novog poljskog LNG terminala u Świnoujściju na Baltiku i Lwóweka te našeg zakašnjelog i tek projektiranog LNG terminala u Omišlju na Jadranu i Siska. Također, i prije integracije s Albanijom i Crnom Gorom mogao bi krenuti Jonsko-jadranski plinovod između Hrvatske i Albanije. Predsjednica je ova dva projekta posebno istaknula u obraćanju pozvanim predstavnicima inicijative Jadran – Baltik – Crno more prošlog rujna u New Yorku.

Jedna od prepreka ovoj viziji, pored obnove opstrukcije Milanovićevih socijaldemokrata ako im se birači nasmiješe u rujnu, mogla bi biti i u etnicističkoj i naglašeno protunjemačkoj politici PiS-a u Poljskoj. Naime, takva je politika baštinaRomana Dmowskog, koji je u carskim vremenima bio proruskog usmjerenja, a pod Drugom Republikom klizio prema fašizmu. Poljskoj je u ovom trenutku, umjesto zatvaranja i izolacije, potrebno više prometejizma jednog Piłsudskog, a s njim i vizija međuovisne zone u trokutu Jadran – Baltik – Crno more, sposobne djelovati kao prepreka imperijalnim pretenzijama. To je bila i vizija Eugena Kvaternika kad je 1864. kao agent poljske revolucionarne vlade Hrvate predstavljao čuvarima Jadrana u interesu Poljske i Europe. Pravaško domoljublje bilo je mnogo bliže poljskom romantičnom nacionalizmu nego što se obično misli. Ono ujedno predstavlja jedinu našu lijevu baštinu što je doista hrvatska.

Ivo Banac/Jutarnji list, foto: Warszawa summit

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *