Select your Top Menu from wp menus

V.VUKADIN: Hasanbegović i šaka jada

V.VUKADIN: Hasanbegović i šaka jada

Hrvatsku političku scenu i elitu odlikuje dugotrajna paraliza sustava koji bi radio za narod i izrazita živahnost sustava korupcije, sitnih osobnih interesa, uvezanosti i kratkoročnog promatranja vlastitih problema kao jedinih koji su bitni.

Još od komadanja hrvatske države od strane okupacijskih partizanskih sila iuvođenja j ugofašizma kao oblika postojanja državnih elita, ovim narodom vladaju ljudi izrasli na đubrištu najegoističnijih poriva i zadojeni jednom jedinom idejom o svojem probitku kao cilju postojanja hrvatske države.

Autor Vinko VukadinPovremena skretanja elita s toga puta su bila izazvana egzistencijalnom ugrozom, ratom kao opasnošću gubitak svega što su nakrali, ali se odmah nakn rata elita solidarizirala i homogenizirala. Zahvaljujući Tuđmanovoj obmani o provedenoj pomirbi, elite su ostale na vlasti, a svoje redove su pomlađivali probranim kadrovima koji su se dokazali najčišćim porivom materijalizma i hedonizma. Birali su partijski drugovi svoje mlađe kolege, svoje umreženike pa su tako u časne krugove propuštali i pokojega borca s prve crte, sada nekog usirenog šefa udruge koja siše krv budžeta da bi predsjednikovoj guzici bilo što udobnije.

Krug povlaštenika je proširen za provjerene trgovce naftom i interesima hrvatske države, ali uglavnom iz jugofašističkog tora podobnih. Proklamirana ideja da je najvažnije gospodarstvo je postala krilatica svih vlada, koje su upravo gospodarski uništili sve što je valjalo. Ono što su nekad stvarale generacije iz Austrougarske, nastavile su generacije komunističkih direktora, a uništile generacije neoliberalnih kadrova nastalih iz nekadašnjih socijalističkih OUR-a i drugih rasadnika navodne elite.

Nekadašnji komesari su postali uvaženi manageri, neki generali su postali kapitalisti, a  najogavniji komunistički aparatčici su postali bankari, trgovci i spasitelji narodnog standarda.

Izaslanici sveza omladine jugokomunističkog sustva su postali gradski šefovi navodno domoljubne stranke i sada oni doziraju i mjere razinu domoljublja onima koji su za rušenje njihovog izvornog sustava bili spremni dati život na panj. Perverzija takvih umrežensoti leži u tome da i časni hrvatski borci staju iza takvih kadrova, da ih guraju u prvi red i da im pomažu u karijeri. Perverzija sustava leži u toj anestetičkoj politici kojom se sitnim poslovnim udjelima, karijerom za djecu ili kakvim člankom u novinama kupuje naklonost iskrenih ljudi i domoljuba. Dok pričaju o domoljublju i lsutraciji ti partisjki zaluđenici ne misle na svoje kolege koji su još devedesete godine drukali za druga Tita i bili školovani za posebno političko ideološko djelovanje. U Hercegovini se za takve psotupke kaže da si netko sere u vlastita usta.

U tom kolopletu izričito osobnih i ideoloških poveznica se, slučajno ili planirano, našao i pokoji iskreni domoljub, ali bi on jako brzo, potkupljen kakvom diplomom ili položajem za sebe i djecu, počeo bulazniti o važnosti standarda, a ne ideja. Njihov standard se povećavao, obrijana glava postajala sve punija brojkama, nulama i strateškim promišljanjem onih koji ni prometni fakultet ne mogu završiti, a da ne kupe diplomu. Sljedbu to ne brine, sljedba je tu da slijedi i brani, da napada i govori o narodnim interesima u vremenima u kojima je očito da narodne interese potkopavaju osobna korist, korupcija i najobičniji hedonizam.

Zar može biti narodni interes iseljavanje, propadanje gospodarstva, korupcija na svakom koraku, nepridražvanje zakona i na kraju krajeva zar je narodni interes da se još uvijek javno slavi najveći koljač toga istoga naroda?

Gdje je taj krik navodno domoljubih političara? Oni su tražili nadzor nad policijom, ne da bi zabranili rad protiv vlastitog naroda, nego da bi kontrolirali istrage protiv sebe i svojih kompanjona. Da imamo hrvatsku policiju onda bi ti političarri, koji rado tepaju pitanje: „Gdje si bio 91. i govore o svojoj vjernosti domovini, kriknuli, udarili šakom o stol i rekli: „DOSTA!“

No, njih brine moguće curenje kakvog dokumenta, kakvog skandala oko provizije, sudioništva u kakovm tajnom ili javnom trgovačkom društvu, a ne činjenica da ovom državom još uvijek vlada jugofašistički duh i jugoslavesnke korumpirane ideje.

Da imaju imalo pojma i ljubavi prema svom narodu onda nebi dopuštali izradbe dugoročnih dokumenata za djecu kojima se cementiraju laži i nakaradne ideologije. No, oni za to nemaju hrabrosti jer bi ih mogla prozvati kakva ljevičarska udruga senilnih fašista.

Izgleda da ovu državu vode uškopljeni borci, kastrirani ministranti, sluge nepozantih korporacija i nakupina polupismenih s dipolomama. No, taj luksuz si narod teško može priuštiti. Ako se ne probudimo moglo bi biti buđenja u nekoj novoj tvorevini jugofašističkog karaktera.

Hrvatska se nalazi na prekretnici.

Postkomunističko razdoblje pomalo prelazi u stabilno demokratsko društvo s odlikama jugofašističkih nazora, zakona, sustava i javnog mišljenja. Nekadašnji komunisti su postali kapitalisti, a društvo postaje sve više i više jugofašističko. Isključivost naspram javne slobode, ako nije ljevičarsko jugoslavenska, postaje naša svakodnevica, zakoni nikog ne obvezuju jer do njih nitko ne drži, a i kako bi kad je očito da zakoni ne vrijede ni papira za brisanje guzice. Onaj tko je na vlasti taj diktira razinu primjene zakona, osim ako se taj netko ne zove HDZ pa nema šanse preuzeti vlast jer mu je u bračnom krevetu ministrantska ekipa iz Mosta, koja pomalo pokazuje da narodu čini istu onu štetu koju je napravio Tuđman dopuštanjem privatizacije i navodnom pomirbom. Tek kad je Tuđman teško obolio, shvatio je svoje pogrješke i dalekosežnost tragične odluke da se ne provede lustracija. Hoće li Mostovci ikada shvatiti što znači ostavljanje jugofašističkih kadrova iz Milanovićeve vlade na svim pozicijama, to ćemo tek vidjeti. Mladi su, možda i shvate.

HDZ kao stranka pokazuje da je još uvijek velika sjena velike prošlosti, ali Tuđmanove opanke ne može obući niti Karamarko, niti Brkić, niti Stier. Ako pogledamo njihove ideološke dosege onda nas može uhvatiti samo smijeh ili tuga jer njihova ideologija je ponavljanje već prožvakanoga mterijala bez i jedne jedine vlastite ideje, sluganstvo vlastitim ili tuđim interesima, ali ni u kojem slučaju to nije vizionarstvo koje je narodu i državi potrebno da iziđe iz ovog postjugoslavenskog pakla zvanog propadanje gospodarstva, ponovno vraćanje jugofašizma i realne opasnosti od novih jugoideja.

Umjesto lustracije mi dobivamo puzajuću rejugoslavenizaciju, Tito se opet slavi kao da je heroj, a ne najveći koljač u povijesti, a niti Kolinda, niti Karamarko, niti Petrov ili Brkić nemaju snage reći da je dosta.

Oni imaju važnijih problema od ovih. Brkić mora paziti da mu se stranka ne raspadne, Karamarko očito mora drhtati da se ne utopi u ženinim ugovorima, Petrov ne kuži problem, a nekad zamamna Kolinda je izgubljena između ogledala i njive.

Milanovića i njegove jugofašiste ne treba ni spominjati jer bi nam trebalo puno papira da opišemo svu dubinu njihovog jada i nesposobnosti.

Narod traži vođe, a vođa kažu nema. Što bi ovakav narod s vođama, da ih i ima? Rekao bi im da ima i previše vođa i da nema potrebe ni za čim osim za boljim standardom.

Zato bi narod opet izabrao Hasanbegovića i šaku jada. 

A zašto je baš Hasanbegović jugofašistima trn u oku i neka vrsta svijetle točke za svakog domoljuba? Odgovor je jednostavan: on baštini tradiciju izvornih hrvatskih domoljuba, a ne onih s jugoslavenskom petokrakom.

Piše: Vinko V. Vukadin

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *