Select your Top Menu from wp menus

Opasan hrvatski ples na rubu provalije

Opasan hrvatski ples na rubu provalije

Na predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku je velika odgovornost jer će njegova odluka odrediti smjer Hrvatske za dugo vremena. Prije donošenja odluke mora biti svjestan da samo, ali samo interesi Hrvatske imaju važnost, a sve drugo što imaju reći iz Merkeličinog CDU/CSU stožera, iz EPP-a, zatim „ruski investitori“, nevladine udruge, „čimbenici iz susjedstva“ ili iz nekih drugih centara moći nije važno.

Nakon provedenih unutarstranačkih izbora u HDZ-u na kojima je rado viđen gost bio premijer Tihomir Orešković, Hrvatsku je ponovno uzdrmala jedna od najtežih kriza od formiranja vlade premijera Tihomira Oreškovića. U Hrvatskoj unutarnjepolitičkoj borbi za prevlast, izglasavanjem nepovjerenja Tihomiru Oreškoviću dovodi do ponovnog udara na hrvatsku dijasporu čiji je predstavnik Tihomir Orešković, inače postavljen na mjesto predsjednika vlade na inicijativu Tomislava Karamarka. Nesnalaženje u balkanskom sustavu upravljanja o kojem je govorio i zastupnik u Hrvatskom saboru general Željko Glasnović, također jedan od rijetkih predstavnika hrvatske dijaspore u ovom zastupničkom sazivu.

Nedavno se i hrvatska kolumnistica osvrnula na uzroke zadnje nestabilnosti u političkoj vlasti Hrvatske, koja ovaj put dolazi između vladajućih koalicijskih partnera gdje bi žrtva trebao ispasti Tihomir Orešković, iako je i sam pokazao nesnalaženje u nekim situacijama, ipak je vlada uspjela napraviti nekakav zdrav pomak prema svijetlijoj budućnosti kojoj sad prijeti najnoviji udar uzrokovan sukobom Božidara Petrova i Tomislava Karamarka. Svoje viđenje ove situacije opisala je Višnja Sterešina te tematizirala hrvatski odnos prema iseljeništvu, od osamostaljenja do danas, koje domaći politički establishment sustavno drži pred ulaznim vratima Hrvatske da svojim znanjem, iskustvom, kapitalom ne bi ugrozilo njih i njihove interesne lobije.

S izuzetkom predsjednika Tuđmana i razdoblja Domovinskog rata, sve su kasnije vlade, jednako lijeve i desne, bile izrazito nesklone istinskom angažmanu hrvatskog iseljeništva u bilo kojem segmentu: od državne administracije do menadžmenta i poduzetništva. Mogu iseljeni Hrvati biti uspješni poduzetnici od SAD-a do Australije i Novog Zelanda, ali ne uspijevaju realizirati niti jedan projekt u Hrvatskoj. Mogu biti poželjni menadžeri u međunarodnim korporacijama, ali ne i u hrvatskim tvrtkama. Čak i na ona simbolična predstavnička mjesta dijaspore u Saboru, HDZ najradije popunjava svojim provjerenim „sekretarima SKOJ-a“.

A onda se dogodilo naizgled čudo. Tražeći nestranačkog premijera za koalicijsku vladu s Mostom, Tomislav Karamarko je pronašao kanadskog Hrvata, uspješnog menadžera Tihomira Oreškovića.

„ Vidjela sam u tome nadu, ili barem mogućnost, da Hrvatska napokon počne koristiti potencijal svog iseljeništva u vlastitoj promjeni, u zaustavljanju vlastitog propadanja. Kao što je to uspješno učinila Irska, ili u razdoblju postkomunističke tranzicije Estonija ili Poljska. No zadnja rečenica te stare kolumne je glasila: „Ali ne treba se zavaravati, naši čuvari ‘fotelja’ će radije propasti u mulj, zajedno s ‘foteljom’, nego naučiti plivati.“ – istakla je Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.

Raznim pokušajima rušenja vlade koje su pokrenule „nevladine građanske udruge“, opozicija, pa čak mnogi europski mediji i organizacije ukazivanjem na nepostojeći fašizam u Hrvatskoj, ali to sve skupa nije bilo dovoljno za uništenje ove koliko-toliko nebalkanske vlade u kojima ključne odluke nisu donosili osobe izgrađene na „balkanskim manirima“, morao se dogoditi sukob unutar same vlade, prvo napadom Bože Petrova na Karamarka, a potom napad Karamarka na premijera Oreškovića.

Iako su izostale mnoge reforme, prvenstveno u MUP-u, upravi i pravosuđu, izostale su mnoge važne odluke, događala se sumnjiva imenovanja političkih podobnika, Vlada RH je ipak u mnogim segmentima djelovala uspješno, ministar Tomislav Tolušić je izjavio da je povučeno više sredstava iz EU fondova u ovom kratkom razdoblju od 4 –godišnjem mandata prethodne Milanovićeve vlade, ostvaren je prvi zdravi rast BDP-a.

I kako naglašava Višnja Starešina svi pokušaji oporbe nisu mogle srušiti „opasnog premijera“ da rušilačka operacija nije pokrenuta iznutra, od onoga tko ga je doveo na mjesto predsjednika Vlade, od Tomislava Karamarka. U četvrtak će se najvjerojatnije znati hoće li ta operacija uspjeti kada bi se trebalo održati saborsko glasanje o opozivu Tihomira Oreškovića.

Ostaje otvoreno pitanje zašto Tomislav Karamarko ustrajava u rušenju Oreškovića kad je postojala mogućnost da se časno izvuče iz novonastale situacije. Da li je to njegovo osobno inaćenje ili uvjetovanje nekog trećeg kako bi povukao za sobom premijera, Vladu i stranku te praktično na novim izborima izručio vlast Zoranu Milanoviću za čijeg mandata je Hrvatska doživjela jednu od najvećih gospodarskih i moralnih degradacija društva. Afere koje nisu rezultirale nekim ozbiljnijim istragama u kojima su sudjelovali Maras (gubitak 70 milijuna kuna u aferi fondova gospodarske suradnje), Zmajlović i preseljenje ureda, Jakovinino namještanje natječaja za velike tvrtke kojima je gotovo uništio hrvatske poljoprivrednike, Opačićkin zakon koji je srušio Ustavni sud, Jovanovićeve „reforme“, Jokićeve moralne pedofilne upute i niz drugih sramotnih odluka koje će se povratkom Milanovića nastaviti provoditi kako bi se do kraja uništio hrvatski nacionalni identitet.

Važna napomena u cijeloj priči je intenziviranje ulaska ruskog kapitala u hrvatski energetski sektor i na strateški osjetljiva područja poput jadranske obale, dok prema izjavama ruskog veleposlanika Azimova uskoro možemo očekivati pokušaje ulaska ruskog kapitala i u INA-u, HEP, Zagrebački holding, Petrokemiju Kutina, luku Ploče čime bi se u potpunosti izgubila hrvatska energetska neovisnost. Nije problem ruski kapital, on je dapače poželjan u razvoj turizma, infrastrukture, te drugih djelatnosti kojima bi se povećao broj radnih mjesta, problem je pokušaj uništenja energetske neovisnosti Hrvatske koja unatoč svim svojim problemima i danas još uvijek ima značajnu energetsku neovisnost te mogućnost postanka značajnog čimbenika u energetskom i prometnom sektoru.

Da li je to razlog inzistiranja na rušenju vlade jer je odlukom o pokretanju izgradnje LNG terminala na Krku došlo do značajnog udara na ruske energetske interese u Europi, i da li u pozadini stoje ti interesi manje je važno. Hrvatska mora imati svoje strateške interese koji će biti iznad svih drugih interesa i svi dužnosnici moraju djelovati u skladu s tim interesima, pa tako i Orešković, i Karamarko i Petrov. Opasne poveznice Karamarka s tim interesima se vuku još od „gospodarskog foruma“ u Finskoj, pa prijateljstva bivše EPH-ove čelnice marketinga u Beogradu s vlasnicom male hrvatske tvrtke Migrit solarna energija koja je htjela investitirati 158 milijuna eura koje su označili u Finskoj kao sumnjivi kapital ruskog porijekla u investicijskom projektu izgradnje nuklearne elektrane u finskom gradu Hanhikivi čime bi  došlo do prekoračenje granice od 40% stranog kapitala izvan Europske unije koliko je dozvoljeno.

Sva ova pitanja ostaju bez odgovora koji je hrvatski interes u ovoj zadnjoj krizi vlade koja Hrvatskoj može donijeti katastrofalne posljedice. Svakako treba naglasiti da pokušaji opoziva Tomislava Karamarka zbog smiješnih 60.000 eura sami za sebe ne mogu biti temelj jer u brojnim aferama prošlih ministara nije pokrenuta nikakva istraga iako je Hrvatska oštećena za milijarde kuna i zato ostavljaju prostor za časni završetak ove umjetno izazvane krize.

Izlaz iz zatvorenog kruga

Izlaz kao i iz svake situacije postoji. I sve strane mogu biti zadovoljne. Premijer Orešković, kao predstavnik hrvatske dijaspore ostaje premijer, potpredsjednici vlade Božidar Petrov i Tomislav Karamarko odlaze iz Vlade, a na njihova mjesta dolaze kompetentni stručnjaci poput Tomislava Tolušića ili sličnih dužnosnika koji su pokazali da znaju i mogu pokrenuti one procese koji su do sada bili na najvećem iskušenju. Tomislav Karamarko može dobiti značajnu funkciju u Hrvatskom saboru, kao i Božidar Petrov, dok bi u danas ipak najproblematičnijem sektoru, Orepovićevom MUP-u bilo potrebno napraviti značajne rekonstrukcije i obzirom na kašnjenja u schengenskim obvezama, najveći stručnjak za to područje bivši pomoćnik ministra  unutarnjih poslova za vrijeme prethodne HDZ-ove vlade, dr. Filip Dragović bi na mjestu Ravnatelja MUP-a ubrzao ulazak u schengenski prostor te bi bio zadovoljavajući HDZ-ov kadar i za zastupnike MOST-a, čime bi HDZ dobio nadzor na radom MUP-a, ali nadzor iz pogleda stručnjaka koji će promicati struku i kojeg nitko neće moći osporavati.

Rješenje krize je vrlo jednostavno, samo je potrebno spustiti ego pojedinih dužnosnika na normalnu razinu te bi se mogao nastaviti nesmetan rad Vlade RH na putu za bolju budućnost svojih građana. Predloženim modelom za duže vrijeme bi bio onemogućeno protuhrvatsko destruktivno lobiranje širom svijeta od svih onih mrzitelja Hrvatske koji su dobili preveliku ulogu u hrvatskoj zajednici.

Na predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku je velika odgovornost jer će njegova odluka odrediti smjer Hrvatske za dugo vremena. Prije donošenja odluke mora biti svjestan da samo, ali samo interesi Hrvatske imaju važnost, a sve drugo što imaju reći iz Merkeličinog CDU/CSU stožera, iz EPP-a, zatim „ruski investitori“, nevladine udruge, „čimbenici iz susjedstva“ ili iz nekih drugih centara moći nije važno.

Milan Glavinić/foto: Ilustracija Novi Pogledi

 

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *