Select your Top Menu from wp menus

Ministar Hasanbegović francuskom Le Mondu: Žao mi je što hrvatski narod nije uspio ostvariti svoje pravo na nacionalno samoodređenje nakon drugog svjetskog rata.

Ministar Hasanbegović francuskom Le Mondu:  Žao mi je što hrvatski narod nije uspio ostvariti svoje pravo na nacionalno samoodređenje nakon drugog svjetskog rata.

“Žao mi je što hrvatski narod nije uspio ostvariti svoje pravo na nacionalno samoodređenje nakon drugog svjetskog rata. Svaki Hrvat će vam dati isti odgovor, kao i svaki Litvanac, Latvijac ili Estonac kada ih suočite s izborom između nacionalne slobode i Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Žalim što smo se protiv svoje volje našli u Jugoslaviji, u anti-demokratskom boljševičkom sustavu. Ali, naravno, ne žalim za ustaškim režimom koji je odgovoran za brojne zločine.”

Francuski dnevni list Le Monde je objavio intervju sa ministrom kulture dr. sc. Zlatkom Hasanbegovićem. Hrvatski ministar je odgovarao na provokativna pitanja francuskog novinara koji je bezuspješno pokušavao nametnuti tezu o ekspanzciji nacionalizma u Hrvatskoj. Niti je vlada konzervativna niti nacionalistička kako je Hrvatsku želio prikazati francuski novinar svojim čitateljima. Intervju je napravljen nakon organizirane peticije od strane lijevo-liberalnog Liberationa o kojem je sve napisao poznavatelj francuske medijske i politčke scene mr. sc. Jure Vujić u svojoj kolumni “Među potpisnicima otvorenog pisma protiv Hasanbegovića u listu Liberation jedan bivši terorist Crvenih brigada!” nedavno objavljenoj na Novim Pogledima gdje su potpisnici peticije bili i takvi „radikalni intelektualcij kao što je Antonio Negri, „intelektualac“ koji priznao odgovornost za više ubojstava pri čemu mu je izrečena kazna od 30 godina zatvora na suđenju u odsutnosti.

Kulturni miljei vas kritiziraju, a više tisuća umjetnika zahtijevaju vašu ostavku, ne smatrate li to problemom ?

Jedan dio kulturne i umjetničke zajednice me kritizira, a drugi dio podržava. Moram se suočiti sa stanjem svojevrsnog „kulturnog rata”. U našem postkomunističkom društvu zapravo još uvijek postoje podjele o tumačenjima prošlosti, posebice jugoslavenske. No, u mom slučaju, prekoračen je okvir uljuđene i civilizirane rasprave, radi se o histeriji, difamacijskoj kampanji koji dolaze s pseudo-ljevice koja nastavlja vršiti kulturnu i društvenu hegemoniju ne uzimajući u obzir pad komunizma.

 Zašto ste smijenili direktora televizije? Zašto je, nakon smjene, 70 novinara promijenilo radna mjesta ?

Direktora je temeljem zakona smijenio Hrvatski sabor na temelju zahtjeva Nadzornog Odbora Hrvatske radio televizije. Ministar kulture i ministarstvo ni na koji način nisu bili uključeni u tu proceduru. Ovo je samo jedan od primjera sustavnog obmanjivanja javnosti u vezi s mojim djelovanjem. Ova brojka od 70 novinara mi se čini pretjeranom. Nadzorni odbor HRT-a utvrdio je brojne nepravilnosti. Ravnatelj je bio smijenjen u skladu s postupkom i na isti način na koji ga je politička većina imenovala prije četiri godine. On je također po nalogu lijeve vlade izvršio promjene više desetaka novinara i urednika kad je preuzeo funkciju. No, u tom trenutku, to nije izazvalo bilo kakav interes međunarodnih krugova…

Čak je i predsjednica Vijeća za elektroničke medije dala ostavku u znak protesta protiv vaših metoda…

Ostavka predsjednice Vijeća, što se može pročitati iz njezina obrazloženja ostavke, nije bila povezana s bilo kojom mojom odlukom. Ipak, osoba takve biografije nije ni trebala biti na čelu tog Vijeća. Kao i bivši ravnatelj, osamdesetih godina predsjednik državne komunističke omladinske organizacije i direktor državne televizije izravno imenovan od Komunističke partije, i ona je bila istaknuta novinarka povezana s partijskim strukturama u vrijeme komunističke diktature. Oboje predstavljaju neku vrstu simbola utjecaja strukturâ komunističkog režima i nakon sloma komunizma i Jugoslavije. Apsurdno je da ljudi koji su vršili istaknute dužnosti u nedemokratskom poretku u kojem su mediji bili transmisija Komunističke partije, danas figuriraju kao simboli medijske slobode. To je ključni paradoks oko kojeg se u Hrvatskoj javljaju društvene podjele.

Je li vam žao što ste se družili s ustaškim simpatizerima 1990.-tih ? Postoji ta fotografija na kojoj nosite ustašku kapu…

Nikada nisam nosio „ustašku kapu”. Potpuno sam zaboravio na tu fotografiju! Nastala je 1993., čini mi se, u Splitu gdje sam kao dvadesetogodišnji student slučajno susreo članove dobrovoljačke postrojbe legalne hrvatske vojske i fotografirao sam se s dijelom njihove uniforme. Taj, čiju sam kapu nosio na glavi je poginuo dvije godine kasnije u ratu u Bosni, u sklopu završnih hrvatsko-bošnjačkih savezničkih ratnih operacija protiv srpske vojske kojom je zapovijedao general Ratko Mladić. Za mene je bila i ostala čast da sam upoznao čovjeka koji je dao svoj život za obranu svoje domovine.

Žalite li poraz Ustaške države između 1941 i 1945?

Žao mi je što hrvatski narod nije uspio ostvariti svoje pravo na nacionalno samoodređenje nakon drugog svjetskog rata. Svaki Hrvat će vam dati isti odgovor, kao i svaki Litvanac, Latvijac ili Estonac kada ih suočite s izborom između nacionalne slobode i Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Žalim što smo se protiv svoje volje našli u Jugoslaviji, u anti-demokratskom boljševičkom sustavu. Ali, naravno, ne žalim za ustaškim režimom koji je odgovoran za brojne zločine.

Bili ste izdavač francuskog mislioca ekstremne desnice Alaina de Benoista i pristaše bijele supremacije Tomislava Sunića. Jeste li još uvijek bliski s ova dva čovjeka?

Rad Tomislava Sunića je politološki akademski rad o „novoj europskoj desnici” koji je izvorno obranjen i objavljen na američkom sveučilištu osamdesetih godina. Radi se o vrlo cijenjenom znanstvenom radu, ali to ne znači da podržavam sve što on kaže. Što se tiče Alaina de Benoista, kažete da je kontroverzan, ali po mom mišljenju, on je jedan od najvećih francuskih intelektualaca. Veliki broj de Benoistovih radova odigrali su važnu ulogu u mom intelektualnom formiranju.

Vi ste jedan od organizatora komemoracije blajburškog masakra, gdje svake godine dolaze nacionalisti i pokazuju se s ustaškim simbolima. Zašto nastavljate tamo i dalje ići?

Vi se usredotočujete na pet provokatora, ustaški simboli su samo rubni folklor. Bleiburg je simbol patnje i progona hrvatskog naroda kojeg su izazvali jugoslavenski komunisti. Nakon drugog svjetskog rata, oni su se na brutalan način riješili svojih protivnika, ne samo nenaoružanih vojnika već i civila. Došlo je do okrutnih pogubljenja više desetaka tisuća ljudi. I blajburški zločini bili su jedan od najvažnijih i najstrože čuvanih tabua jugoslavenskog komunizma.

Ne sudjelujete s toliko žara u komemoriranju ustanka u Jasenovačkom istrebljivačkom logoru…

To je Vaš subjektivan dojam jer se s jednakim pijetetom odnosim prema svim žrtvama bilo kojeg rata. Postoji značajna razlika između Bleiburga i Jasenovca. Tijekom 50 godina, bilo je zabranjeno komemorirati zločine počinjene u Bleiburgu, dok su manipulacije zločina počinjenih u Jasenovcu i pretjerivanje s brojem žrtava bili jedan od sastavnih elemenata jugoslavenskog komunističkog režima i njegove ideologije.

Ove godine, židovske i srpske organizacije su radije odlučile bojkotirati komemoraciju u Jasenovcu nego doći s vama. Žalite li zbog toga?

Neki Židovi! Neki Srbi! Na državnoj komemoraciji sudjelovali su predstavnici Katoličke crkve, Islamske zajednice i Srpske pravoslavne crkve, srpskih organizacija i velik broj istaknutih hrvatskih Židova, te izraelska veleposlanica. Bojkot je imao političku pozadinu vezanu uz unutarhrvatske stranačke odnose. Teško mi je to palo, izrazio sam svoje žaljenje te osim na državnoj komemoraciji osobno sam prisustvovao liturgiji za srpske žrtve u mjesnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u blizini Jasenovca

Uspjeli ste upisati zabranu gay braka u Ustav 2013., biste li željeli također zabraniti pobačaj?

U hrvatskom ustavu nema nikakve zabrane već samo stoji odredba da je brak zajednica između muškarca i žene. To ne isključuje različite homoseksualne veze koje su i legalizirane, ali se ne nazivaju brakom. Pitanje zakonske zabrane pobačaja nikada nije bilo na dnevnom redu. Hrvatska društvena polarizacija se ne vodi oko uskoreligijskih pitanja već idejnih i političko-nacionalnih, pa ova problematika nema istu težinu kao u primjerice Poljskoj. Pobačaj je nesretni slučaj, ali po mome mišljenju oko toga ne treba sektaški nastupati i dalje produbljivati neslaganja u društvu. Vjerske zajednice trebaju obrazovati svoje članove da izbjegavaju pobačaj, no, nijedna zakonska zabrana nikada nije uspjela iskorijeniti ovu pojavu.

Vaša vlada se jasno približila g. Orbanu, koji nikada nije skrivao da odbacuje islam. Što o tome misli musliman kao vi?

Ne vidim u čemu bi Viktor Orban predstavljao avangardu u islamofobiji. Doista, zauzeo je stajalište protiv imigracije. No, svaki oblik kaotične i nekontrolirane imigracije društveni je problem i za useljenike kao i za domicilno stanovništvo. Nekontrolirana migracija može se usporiti samo uklanjanjem uzroka koji do nje dovode. Ako bi iznenada došlo do nekontrolirane imigracije azijskih budista ili taoista, otpori prema toj imigraciji bili bi apsolutno identični i izvorno se ne radi u islamofobiji kao takvoj.

Orban ne osporava činjenicu da je Islam sastavni dio Europe, a nedavno je primio i vjerskog poglavara i vrhovnog muftiju bosanskih muslimana, autohtonog europskog naroda islamske vjere. Ne bih ga uspoređivao s primjerice Alain Finkelkraut koji misli da je Europa samo judeo-kršćanska koji kritizira islam kao takav i koji su osobno uključuju u difamacijsku kampanju protiv mene s bizarnim prigovorom da vodim „opasni savez između fundamentalističkog katolicizma i radikalnog islamizma”, što je ovdje u Hrvatskoj izazvalo salve smijeha.

Originalni intervju na francuskom jeziku može se pogledati na stranicama Le Monde

M.Glavinić, Novi Pogledi/Croative.net /Le Monde, foto: NP

Facebook Comments

Vezani članci

1 Komentar

  1. Pingback: Ministar Hasanbegović o politici Viktora Orbana: Ne vidim Orbana kao islamofoba | Novi Pogledi

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *