Select your Top Menu from wp menus

Jure Vujić: Puhovski, Novosti i drugi čuvari lijevo-liberalnog jednoumlja

Jure Vujić: Puhovski, Novosti i drugi čuvari lijevo-liberalnog jednoumlja

Zanimljivo je u tom smjeru  konstatirati kako se većinu političkih neistomišljenika i protivnika lijevo-liberalnoj kulturnoj hegemoniji koje Novosti nazivaju desničarima ili fašistima  lažno optuženi za tzv. plagiranje, slučaj Ivice Šole u Večernjem listu, slučaj Bože Skoka, pa i lažne anonimne optužne sa FPZG za plagijat protiv predsjednice Grabar Kitarovića. U svim se slučajevima isključivo radi o jednom specifičnom širem  političkom kontekstu kada se konstruiraju po narudžbi, lažne afere plagiranja često u režiji Fakulteta političkih znanosti sumnjive znanstvene reputacije, kako bi se diskreditiralo političke neistomišljenike.

Mr. sc. Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice Hrvatske reagirao je na pisanja pojedinih sljedbenika lijevo – liberalnog jednoumlja. Prvenstveno je napravio osvrt na izjave Žarka Puhovskog te komentirao pisanje tjednika Novosti, tjednika srpske nacionalne manjine u kojima se orkestrirano vrše napadi na ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i Vujićevu vezu s njim. Svi ovi napadi su posljedica zadnjih događaja u Europi, uzdrmanoj velikim krizama s migrantima, unutarnjih borbi za nametanja rješenja u čitavoj Europskoj uniji od strane manjeg broja činovnika, zatim pitanje ostanka Velike Britanije u Europskoj uniji te gotovo nenormalnu hajku na članice Višegradske grupe, posljednje čuvare one istinske Europske unije, zajednice država bez granica za kretanje roba i ljudi te europskih tisutljetnih vrijednosti zasnovanih na slobodi vlastitog izbora i demokracije. Reakciju mr. sc. Jure Vujića prenosimo u cijelosti:

piše: mr.sc. Jure Vujić
piše: mr.sc. Jure Vujić

Istina, priznajem, mea culpa, prije imenovanja novoga ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića nisam ni znao da list „Novosti“ postoji, djelomično zbog nedovoljne informiranosti  ili pomanjkanja znatiželje.

Sada vidim, ne prođe ni jedan dan ili tjedan da se isti ne osvrne na Hasanbegovića, popularnu tematiku koja je preko noći postala raison d’être,  glavna poluga autolegitimacije, bolje rečeno glavni razlog opstanka i postojanja istog lista.

Kako bi opravdali novinarski obrt, u službi takvog seciranja biografije Hasanbegovićeva lika i djela, angažirana je legija opskurnih  istraživačkih google-inspektora, neurotičnih skribomana, poltronskih forumaša i propalih ili nedovršenih projekata novinarske profesije. Među njima se našla u zadnjem broju Novosti i Tena Herceg koja se potrudila da nešto napiše u svom epskom članku pod naslovom „Kon Tekst klan“  u kojem me kolateralno apostrofira, i stoga, zavrjeđuje moj kratki komentar.

Novostima sada smeta, u prilog klasičnoj difamatorskoj i pamfletskoj tezi, ministrova izdavačka djelatnost ali i „njegov znanstveni rad koji se svodi  na opsesivno bavljenje temom hrvatskih muslimana“. Moglo bi se paušalno reći da im vjerojatno  smeta što se stručno bavi hrvatskim muslimanima, a ne drugom vrstom podobnih  muslimana, podobnih u njihovoj arhetipskoj vjersko-etničkoj kategorizaciji.

Očito je kako je tu riječ o frapantnom nepoznavanju demokratske prakse i kršenja načela slobode mišljenja i šire slobode slobodnog izdavaštva, jer da se ministar bavio primjerice (i bez ikakvog  podcjenjivanja drugih različitih kultura i etničkih skupina) etničkim genealogijom plemena iz Papua Nove  Gvineje, onda to  u očima Novosti ne bilo suspektno niti opsesivno već vrlo politički korektno i „klinički medicinski normalno“.

Ovaj je put Hasanbegovićev magnum crimen njegovo slobodno izdavaštvo unutar kojeg je objavio pet knjiga: ‘Europska nova desnica’ Tomislava Sunića, ‘Intelektualni terorizam’Jure Vujića, ‘Komunizam i nacizam’ Alaina de Benoista, ‘Vehabizam’ Hamida Algara i ‘Industrija holokausta’ Normana Finkelsteina, koje se naravno  nastoji šarlatanski  znanstveno ekskomunicirati iz agore „politički korektne“ i pogodne literature, lijevo-liberalne i globalističke intelektualne limunade, iako se ove izvan-mainstream naslove može ozbiljno objektivno sagledavati upravo u kontekstu alternativnih i ne-konformističkih znanstvenih pogleda i kao doprinos za društvenu, povijesnu i politološku kritiku.

Kada bi malo zavirili upravo unutar specifičnog i nijansiranog konteksta i znanstvenog područja političkih ideja moglo bi se ustanoviti da Norman Finkelstein nije nikakav antisemit, već pripada krugu anti-totalitarne i anti-cionističke ljevice (među kojima i Tzevan Todorov, Roger Garaudy, Francois Furet, Serge Mallet, Jacques Julliard,  Peter Koslowsky, Pierre Rosanvallon itd.), dok su Alain de Benoist   kao i cijela škola „nove desnice“ unutar GRECE-a (sveučilišna Grupa za istraživanje i studije indo-europske civilizacije) otvoreno  anti-rasistički naklonjeni  i zagovaraju  kulturni diferencijalizam i pluralizam.

Koliko god se novinarka trudila tražiti definiciju desnice ili nove desnice u enciklopediji ili džepnom rječniku,  kako bi pronašla legitimaciju za demonizaciju desnice, pokušava smjestiti Alain de Benoist u pojmovnu i ideološku kategoriju nove desnice, kategorizaciju koju je on sam demantirao u više navrata u Le Figarou i Le Mondeu, što govori i o njegovom intelektualnom legitimitetu i prisutnosti u samom mainstream francuskom intelektualnom miljeu, a ne negdje na marginama „fašistoidne mračne scene“.

Stoga je pokušaj takvog redukcionističkog svrstavanja  navedenih Hasanbegovićevih naslova unutar jedne unidimenzionalne kategorije „fašističke“ ili „pronacističke literature“ zapravo reductio ad apsurdum kao i duboki odraz  nedovoljnog obrazovanja i znanstvene potkovanosti.

Uz negiranje osnovnog prava na demokratski slobodni odabir u pogledu znanstveno- istraživačkog područja rada i slobodnog izdavaštva,  a contrario bi se moglo zamjeriti listu Novosti da u svojoj vrlo suženoj i tematski selektivnoj djelatnosti pati od kompulzivno –opsesivnog poremećaja s trajnim anksiozno-paranoičnim simptomima jer među obilnim  monografijama o kulturno-historijskim spomenicima (http://snv.hr/biblioteka), nailazimo i na posebne priloge Srpskog narodnog vijeća poput „Oluje u Haagu“ kojim se nastojalo „revizionistički“ kriminalizirati operaciju Oluja, što je kasnije demantirano samom oslobađajućom presudom generala Gotovine i Markača.

Ne znam jesu li novinari Novosti upoznati s osnovama sociologije pa ih podsjećam na  Bergerove i Luckmannove radove o društvenoj konstrukciji zbilje, vrlo poučnima za složenu percepciju društvene zbilje, realnost koja često može biti proizvod ne samo društvenih interakcija već i subjektivnih pogleda i percepcija, pa nije niti čudo za određene segmente post-marksističke i jugofilske intelektualne ljevice da se uporno traga za „imaginarnim fašistom“ koji zapravo proizlazi iz konstrukcije paranoične društvene zbilje.

Također vidim da se u svom članku novinarka Novosti i potrudila pa je u maniri briljantnog znanstvenika zavirila čak u enciklopediju kako bi semantički utvrdila pravo značenje riječi „hobi“  i „kontekst“  iako bi malo revniji srednjoškolac mogao dati točan bez da konzultirati bilo koju pučku  enciklopediju. Ono što nikom nije promaklo je činjenica  da se iz jasnog konteksta medijske kampanje protiv  ministra Hasanbegoviće pokušava generirati novu i izmišljenu „situaciju“ tzv.“fašističke desne intelektualne ugroze“ kao klasično sredstvo psihološkog ratovanja.

Metodologija je klasična: apriori reducirati Hasanbegovićevo izdavaštvo na apologiju rasizma i Klu Klux Klana što zapravo predstavlja „reductio ad hitlerum“, kao jedno od uhodanih sredstava intelektualnog terorizma o kojemu pišem u knjizi, u kojoj se nastoji razotkriti  suvremene, semantičke, intelektualne, medijske i mentalne strategije manipulacije terora „političke korektnosti“. Takva je redukcija zapravo taktika kojom se nastoji isključiti političkog neistomišljenika izbjegavajući dubinsku raspravu.

Kao argumentacija ad hominem, riječ je o  metodi koju primjenjuju oni koji su istrošili svu racionalnu argumentaciju i nemaju dovoljno dokaza pa skreću pozornost diskvalifikacijskim etiketama. Zanimljivo je podsjetiti da je sintagmu „reductio ad hitlerum“ skovao  američki filozof  Leo Strauss  u časopisu Measure: a critical journal a kasnije ju je preuzeo Georges Steiner specijalist Šohe.

Nadalje prišiva mi se delikt  sudjelovanja u više događaja s Hasanbegovićem „te da surađujem i s nekoliko opskurnih portala“. Koliko znam još uvijek u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj ne postoji verbalni delikt, a zaista ne znam na koje „opskurne portale“ novinarka misli, možda na književni list Vijenac Matice Hrvatske kao stožernu kulturnu instituciju Republike Hrvatske u kojem redovito pišem, ili Večernji list,  ili je pak sve što je hrvatsko „opskurno“, nazadno i arhaičko. Last but not least, u sklopu papazanijerskog internetskog prepričavanja i  copy-paste novinarstva aludira se na moje navodno plagiranje Dejana Jovića (politička i moralna vertikala hrvatskog društva) o kojem sam se već dovoljno izjasnio i demantirao. „Errare humanum est, perseverare diabolicum“„ljudski je griješiti, ali ustrajati je demonski“, nastavljati propagirati poluistine, laži zaista je demonski bijedno.

Zanimljivo je u tom smjeru  konstatirati kako se većinu političkih neistomišljenika i protivnika lijevo-liberalnoj kulturnoj hegemoniji koje Novosti nazivaju desničarima ili fašistima  lažno optuženi za tzv. plagiranje, slučaj Ivice Šole u Večernjem listu, slučaj Bože Skoka, pa i lažne anonimne optužne sa FPZG za plagijat protiv predsjednice Grabar Kitarovića. Bilo bi pravedno a i radi objektivnijeg informiranja javnosti,  vidjeti i što drugi portali misle o navedenim aferama tzv.plagiranja na „desnici“ .( vidjeti članak:  http://hu-benedikt.hr/?p=34088). U svim se slučajevima isključivo radi o jednom specifičnom širem  političkom kontekstu kada se konstruiraju po narudžbi, lažne afere plagiranja često u režiji Fakulteta političkih znanosti sumnjive znanstvene reputacije, kako bi se diskreditiralo političke neistomišljenike.

Javna je tajna također da je tzv. znanstvena zajednica a pogotovo iz redova post-marksističke  i neojugoslavenske „profesorske“ nomenklature puna prepisanih kvazi-znanstvenih radova iz domene pseudo-marksističke znanosti ili smiješnih doktorata stečenih za vrijeme SFRJ na temelju podobnih egzegeza i reinterpretacija primjerice Kardeljovog „radničkog samoupravljanja“ koji su čudnovato preko noći nestali ili mutirali kasnije nakon raspada Jugoslavije  u  apologetska djela u čast   liberalne demokracije i euro-atlantskih integracija. S obzirom na amplitude medijske kampanje, i organizirane harange u kojima sustavno sudjeluju sinkronizirane kohorte nevladinih udruga pseudo-kulturnjaci  i plaćenički portali, i neupućenom laiku hrvatske javne scene, jasno je kako je riječ o pokušaju diskreditiranja i sotonizacije ministra kulture, kao najbolji primjer da liberalno-lijeva kulturna hegemonija nije mit i plod iskrivljene „mašte“ već da je itekako realna i živahna.

Novostima se pridružio i Žarko Puhovski na portalu banka.hr (bizarni spoj praksističke retorike i bankarske poslovne filozofije)  u članku „Bespuća intelektualne desnice“ u kojem se okomio na Hasanbegovića, Ivicu Šolu, Davora Huića te na mene i HNIP. Moram priznati da s obzirom da sam živio i školovao se u Parizu gdje se  intelektualne polemike i društvena kritika   vode unutar argumentiranog okvira, teško mi je dokučiti smisao i razlog  takve balkanoidne pamfletske igre.

Izgubljen u bespućima vlastitog ideološkog postmarksističkog kalupa, razvidno je kako se silno trudi dokazati bespuća intelektualne desnice, čeprka po portalima, ulaže silnu energiju da pokaže koliko je pametniji, intelektualno superiorniji u maniri postkomunističkog barbarogenskog „nadčovjeka“ (Ljubomira Micića, ideologa „jugoslavenskog novog čovjeka“), od ovih desničara, polusvijeta, i nazadnih untermenschena“( podčovjeka) pa propituje svaki zarez, prepustivši se  pojmovno lingvističkoj onaniji.

Na koncu ništa suvislo, sadržajno prazno, prozivačko-plamfletski jalovo, odličan primjer duha palanke i provincijske svijesti, uvriježene lijevo-liberalne malograđanštine koja sama sebe potvrđuje. Prisjetimo se također kako u svojoj knjizi Socijalistička konstrukcija zbilje, ( pod pretpostavkom da itko ozbiljan danas čita takav istrošeni žanr knjige) relativizira pravo Republika SFR Jugoslavije  na odcjepljenje i neovisnost, što još jednom potvrđuje njegovo iskrivljeno, subjektivizirano i ideologizirano  predočenje društvene zbilje, budući ga je 90.-tih povijest demantirala.

Vidim da Puhovski zaviruje i citira moju biografiju iz wikipedije:„hrvatski pravnik, diplomat, politolog, esejist, povratnik iz hrvatskog iseljeništva, hrvatsko-francuski pisac i mislilac.” što mi ujedno i laska ( i ako cjeloviti popis mojih radova i dio moje znanstvene biografije izostaju) jer u njoj nema ništa sporno što se ne može reći za njegovu dvosmislenu biografiju iz wikipedije a koja se odnosi na  poglavlje „ Kontroverze“ kojeg citiram:

„Za vrijeme  Hrvatskog proljeća Puhovski je spadao u frakciju ondašnjih studenata koja se protivila reformskoj struji i branila jugoslavenski unitarizam . Nakon sloma Hrvatskog proljeća , bio je svjedok optužbe na montiranom procesu protiv reformistički orijentiranih studenata Zagrebačkog sveučilišta   među kojima su bili Ivan Zvonimir Čičak i  Dražen Budiša . Jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), organizacije marksista koji su htjeli očuvati  SFR Jugoslaviju od raspada unutarnjom reformom. Tijekom  raspada Jugoslavije, zagovarao je tezu o dogovorenoj podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije koja u sebi uključuje etničko čišćenje Bošnjaka iz pripojenih područja s prešutnim pristankom međunarodne zajednice.

Tvrdi da je jedan od ciljeva vojne operacije Oluja  bilo etničko čišćenje hrvatskih srba  dogovoreno između Tuđmana i Miloševića . Bio je svjedok tužiteljstva Haškog tribunala   u sudskom procesu protiv generala Ante Gotovine, generala Mladena Markača  i generala Ivana Čermaka  u kojem je htio tu svoju tezu o Oluji dokazati. Njegova knjiga “Vojna operacija Oluja i poslije” koja govori o broju žrtava počinjenih u operaciji Oluja odbačena je od strane raspravnog vijeća jer je utvrđeno da se na popisu nalaze i osobe koje su žive, koje su umrle u bolnicama i sl.”

Koliko ja znam Puhovski nikada nije demantirao ovaj dio svoje osobne i aktivističke epizode koja mu ne ide baš u prilogu njegove uglađene etikete „nepristranog intelektualca opće prakse“ kao što i zapravo dovodi  u pitanje njegovu  etičko-moralnu vjerodostojnost kada upućuje kritike drugima intelektualnim i političkim neistomišljenicima. Odsutnost elementarne savjesti glede njegove prošlosti u ulozi Gramscievog“ „organskog intelektualca“ ( čitaj pro-režimskog ideološkog sveučilišnog glasnogovornika)  kada je cinkao svoje kolege sa sveučilišta i služio kolaboracionistički titoistički totalitarni režim, objašnjava njegovu očito nervozu i zabrinutost sa najavama o lustraciji, shvativši da bi u tom slučaju mogao osobno postati školski primjer lustracije, sveučilišni case study  za sve svoje studente sa Filozofskog fakulteta.

Ne bi želio povrijediti ljude koje dubinski ne poznajem, niti imam želju za boljim upoznavanjem, ali s obzirom da se služi internetski neprovjerenim natpisima poslužiti ću se  citatom  hrvatskog filozofa Vlade Gotovca koji  ipak nešto znači u Hrvatskoj znanosti i  javnosti.

Evo što Gotovac misli o Puhovskom kada piše kao o »malom popravljaču društva koji s povišenim glasom samodopadne brbljavosti iznosi prigovore većem, slavnijem i jadnijem popravljaču« ili uz čije ime i članak navodi sljedeću opasku »mješavina šarlatanstva, licemjerstva, gluposti i podlosti«, (izvor Novi list: 22. 04. 2003. Tekst Dobroslav Paraga: „Zašto Žarko Puhovski i HHO oportunistički nastupaju prema Vladi Ivice Račana“, ( vidjeti: http://www.hsp1861.hr/vijesti4/030422dp.htm ).

Ne sumnjam da će Novosti, Puhovski i drugi čuvari dogme i jednoumlja, domaći ideološki kleri   nastavljati prozivati, insinuirat i optuživati.

Samo bi ih podsjetio na djelo „Izdaja klera“ Julien Bende u kojemu proziva intelektualce– koje naziva klerom, zbog napuštanja bezinteresnog svijeta ideja – zbog izdaje vrednota istine i pravde, kako bi se bolje uključili u postojeće ideološke borbe (među kojima i militantni marksizam) i dominantne političke strukture i prigrlili jedan oblik buržoaizacije.

Mislim da je Izdaja klera odlična parabola intelektualnog zvanja određene domaće liberalne-lijeve scene, a ja ostajem vjeran poslovici: „Psi  laju a karavana prolazi“.

O AUTORU: 

Jure Vujić pročelnik je Odjela za politologiju Matice Hrvatske. Po struci je pravnik i politolog, a godinama se bavi geopolitikom i geostrategijom. Pravo je diplomirao na Pariškom sveučilištu prava. Autor je nekoliko knjiga: „Fragmenti geopolitičke misli“ (ITG, Zagreb)), „Intelektualni terorizam-Heretički brevijar“ ( Hasanbegović, Zagreb.), Hrvatska i Mediteran-geopolitički aspekti (izdanje Diplomatska Akademija MVPEI, 2008.), „Rat svjetova: Euroazijanizam protiv Atlantizma“ u izdanju Jesenski i Turk, „Geopolitika multipolarnog svijeta-Razumijeti svijet XXI. stoljeća“ u izdanju Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja (http://institut-geopolitika-si.hr/“)

U hrvatskim i međunarodnim znanstvenim časopisima objavio je stotinjak znanstvenih članaka na području geopolitike, sociologije i filozofije.

Suradnik je francuskih časopisa Krisis, Elements, Au fil de l’Epee, Eurasia, Geostrategie, Infoguerre, Realpolitiktv, itd. Iz tiska mu izlazi knjiga u Francuskoj na francuskom jeziku: L’Ailleurs europeen,“ u izdanju „Avatars“Paris.

Autor: Mr.sc. Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice Hrvatske

Facebook Comments

Vezani članci

Jure Vujić: Puhovski, Novosti i drugi čuvari lijevo-liberalnog jednoumlja

Objavljeno u: Jure Vujić: Puhovski, Novosti i drugi čuvari lijevo-liberalnog jednoumlja
Pregledavate post 1 (od ukupno 1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.