Select your Top Menu from wp menus

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Hrvatski strah od četničke družine

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Hrvatski strah od četničke družine

Ne mogu nas Srbi toliko izvrijeđati koliko smo mi u stanju odšutjeti njihove uvrede. To je jedini zaključak koji se nadaje nakon nove Dačićeve salve nevjerojatnih optužbi o fašizmu u Hrvatskoj, optužbi koje, osim njega, redovito iznose i drugi najviši srbijanski predstavnici, u nedavnoj povijesti poznatiji kao zakleti, uvjereni, te u ratu dokazani predstavnici velikosrpske politike: predsjednik srpske države, šef srpske vlade i ministar vanjskih poslova.

Ne zna se tko je bio veći velikosrbin u zadnjem ratu i bojim se poredati ih po nekom nizu da ne pogriješim redoslijed i tako ne umanjim njihove pojedinačne četničke angažmane.

Neviđeni bezobrazluk

I ta četnička družina, od koje su današnji predsjednik srpske države, baš kao i današnji šef Vlade, bili u ratu desna ruka Vojislavu Šešelju i, da stvar bude gora, osobno su ratovali po Hrvatskoj za granicu Karlovac – Karlobag – Virovitica, dok je današnji ministar vanjskih poslova Dačić bio miljenik, poslušnik, nota bene glasnogovornik Slobodana Miloševića, danas moralizira Hrvatskoj, a Hrvatska uporno šuti na te uvrede!

Ne zna se što više iritira. Njihov neviđeni bezobrazluk ili naša podjednako nevjerojatna sakatost, usukanost, kompromiserstvo i neki arhetipski strah od prozivanja Beograda. Zadnji put nas je prije par dana prozvao Ivica Dačić, srbijanski ministar vanjskih poslova, tvrdeći da se u Hrvatskoj rehabilitira fašizam i ustaštvo, te da kod nas vlada politika da biti dobar Hrvat znači biti protiv Srbije.

I sad pogledajte ironiju sudbine: Hrvatskoj na tobožnjoj rehabilitaciji fašizma, što je uistinu notorna laž, prigovara vlast koja je sudski rehabilitirala Dražu Mihailovića, te vlast za čijeg mandata uz njihovu svesrdnu pomoć upravo traje proces rehabilitacije generala Milana Nedića, koji je prvi Hitleru dojavio da je Srbija zahvaljujući njegovim naporima “jugenfrei”, još i prije velikih ratnih operacija u Drugom svjetskom ratu.

Aktualna srpska vlast, koju čine ponosni četnički vojvoda Nikolić i ništa manje ponosni velikosrbin Vučić, čiji ratni govor na okupiranim hrvatskim teritorijima za vrijeme srpske agresije možete uredno slušati na YouTubeu, danas Hrvatsku prozivaju zbog fašizma! I to Hrvatsku Andreja Plenkovića, Bože Petrova i Kolinde Grabar Kitarović!

Vatikanska pogreška

I sve to prolazi bez reakcije, bez osude, bez medijskih zgražanja i pojašnjavanja. To javno ignoriranje permanentnih srpskih uvreda pod egidom “samo vi meljite, ionako vas nitko ne uzima ozbiljno” posve je pogrešna hrvatska politička matematika koja će nas krvavo koštati, što se u povijesti višekratno ponovilo.

Da je Srbima laž u politici posve normalna i uobičajena, naučio nas je Dobrica Ćosić koji je baš o tome otvoreno govorio priznajući da Srbi u politici uporno i trajno – lažu!

To što mi znamo za tu njihovu osobinu i to što mi znamo da je “Plenkovićeva Hrvatska” sve samo ne ustaška i da Plenkoviću svašta možete zamjeriti, ali nikako neki sentiment prema ustaštvu, ne znači da znaju i žele znati predstavnici međunarodne zajednice.

Jer, Dačić i Vučić se njima obraćaju kad govore o hrvatskom fašizmu. I zato je katastrofalna pogreška šutjeti na srbijanske laži. “Laž je da Hrvatska ne rehabilitira fašizam”, kliče ovih dana Ivica Dačić i, umjesto da Hrvatska najprije “urbi et orbi” pojasni svijetu tko su Dačić, Vučić i Nikolić i to neprestano ponavlja, mi uporno – šutimo.

I naravno da Dačić ide dalje i taj korak dalje valja zapamtiti u kontekstu zastrašujuće vatikanske pogrješke na temelju koje Srpska pravoslavna crkva odlučuje o povijesnom tretmanu kardinala Alojzija Stepinca. Dačić, naime, šalje jasnu poruku kad kaže: “Laž je da Hrvatska ne rehabilitira fašizam, oni su rehabilitirali i Stepinca!”

U toj rečenici zapravo jasno stoji da Srpska pravoslavna crkva nikada neće dati suglasnost za proglašenje svetim Alojzija Stepinca, što je od prve sekunde bilo jasno svima osim – Vatikanu.

I niti na tu uvredu kod nas nitko javno nije reagirao, čak ni Crkva. Zašto nas idući tjedan ne bi izvrijeđao Vučić, da se Dačić malo odmori, s obzirom na to da mi – šutimo? Ima li ikakvog razloga da tjedan nakon toga po nama ne pljune Nikolić? Nema se čega bojati, mi ćemo kao država očito i te uvrede, čovjeka koji je doslovno pucao po Hrvatskoj, odšutjeti.

No, ne samo da nas srbijanski vrh permanentno vrijeđa, oni nam već sada šalju poruke kako će se sutra držati i te poruke, dakako, ne šalju nama, nego opet – međunarodnoj zajednici. I zato je upravo kapitalno važno da se demantiraju srbijanske laži i razotkrije što se krije iza današnjih najava koje će već sutra biti – realnost.

Dakle, Dačić tvrdi da se u idućoj godini “mogu očekivati zloupotrebe pozicije članice EU-a od strane Hrvatske koja je apsolutno neargumentirano, bez bilo kakvih razloga, nekoliko puta blokirala otvaranja poglavlja”.

Granica na Dunavu

Dačić dodatno manipulira tvrdnjom kako je “osnovna stvar da se bilateralna pitanja ne postavljaju kao problem u europskim pregovorima”, što tobože Hrvatska čini.

Da se razumijemo, kapitalna bilateralna pitanja su se, realno govoreći, uvijek postavljala kao problem u europskim pregovorima, pa je tako bilo ne samo između Slovenije i Hrvatske, nego, ako hoćete, i između Slovenije i Italije. Uostalom, da se ne bismo lagali, mi nismo proglasili gospodarski pojas na moru upravo zbog talijanskog pritiska.

Oni loveći ribu upravo u tom pojasu godišnje zarade više od tri stotine milijuna eura i Rim je skočio na noge čim je svojedobno Hrvatska otvorila tu temu.

Osim toga, brojna bilateralna pitanja u konačnici su načelna pitanja na kojima počiva Unija. Status hrvatske manjine koja je tlačena u Srbiji nije bilateralno pitanje, nego upravo jedno takvo načelno pitanje.

Pitanje granice na Dunavu nije bilateralno pitanje, nego će to sutra kod uređenja Schengena biti kapitalno europsko granično pitanje. Ako nam Srbi ne vrate otete vukovarske ade, volio bih vidjeti hrvatskog predstavnika koji će potpisati da taj teritorij ne bude dio schengenske Hrvatske. Jer ako do toga ne dođe sada, mi više nikada nećemo dobiti tu zemlju natrag.
No, Dačić nam poručuje da ni pod koju cijenu neće vratiti oteto. On, naime, ističe: “Mi nećemo dozvoliti ponižavanja, niti bilo kakva uvjetovanja koja su protivna našim državnim interesima.” O tome se, naime, radi! Budemo li mi uvjetovali povratak otete zemlje na vukovarskim adama, oni “neće dozvoliti bilo kakva uvjetovanja koja su protivna našim državnim interesima”.

I tu rečenicu i to pojašnjenje valja poslati već sada i u Bruxelles i u sva moguća veleposlanstva u Zagrebu da se na vrijeme naznači što se sprema s druge strane Dunava. Jer, ako oni koji su u poziciji da u pregovorima oko ulaska u EU moraju imati naš pristanak, već sada tvrde da “neće dozvoliti uvjetovanja koja su protivna našim državnim interesima”, zašto bismo mi “protivno našim državnim interesima” ovdje odustali od naših pravičnih zahtjeva?

Dačićeve laži

Dakako, nema razloga za tako nešto, ali postoje hrvatske političke garniture koje su objektivno na dačićevskim pozicijama. Tu je stvar otišla tako daleko da se i sam Dačić čudi da zbog čega se mi uopće sada bunimo s obzirom na to da godinama šutimo na Zakon o jurisdikciji (on sam ističe da je zakon na snazi već devet godina), kao i da godinama ne radimo ništa u komisijama koje su formirane za rješavanje bilateralnih problema.

Dačić po običaju laže, jer hrvatski izvori tvrde da je stvar suprotna: da srbijanski članovi komisije o granicama odbijaju bilo kakvu diskusiju oko promjene trenutnih granica bez obzira na predočene karte i katastarske vlasnike.

Da Dačić često laže, i nije neka novost, ali da je u pravu kad govori da je njihov Zakon o jurisdikciji na cijelom području bivše Jugoslavije na snazi devet godina i da Hrvatska uglavnom šuti o tome devet godina, tu za promjenu Dačić govori istinu.

I tu nam on nije kriv. Tu počinje Zvonimirova kletva. Tu počinje priča o nevjerojatnoj činjenici da Vesna Pusić kao ministrica vanjskih poslova četiri godine nije ništa napravila na rješavanju tih bilateralnih problema, da bi u istom dahu tvrdila da mi ta pitanja nećemo postavljati niti kao uvjet u pregovorima. U riječ, predat ćemo vama sve što ste nam oteli i zapravo to i nećemo tražiti natrag.

Slično se pet godina držao i Ivo Josipović, koji isto tako nikakav pomak nije napravio u svojem mandatu glede rješavanja otvorenih pitanja, od otete zemlje, preko sudbine nestalih. I naravno da je Beogradu svaka hrvatska vlast koja sada otvara takva pitanja – ustaška vlast koja zaziva fašizam.

No, sve te podvale, sve te manipulacije, sva ta podmetanja valjalo bi svakodnevno rasvjetljavati, kako se ne bi dogodilo da nas Srbija opet iznenadi. Sve te podvale valja rasvjetljavati i zbog međunarodne zajednice koja krajnje šablonski i, u konačnici, egoistički promatra te polemike, trpajući u džep Vučiću sve moguće ustupke samo da se odmakne od Rusije.

Čvrsto uz Rusiju

Ali tu negdje počinje zapadnjačka naivnost u kojoj danas prednjači Njemačka, koja misli da će bilo kada od Beograda dobiti iskrenog člana Europske unije. Srbija je svoju budućnost čvrsto vezala uz Rusiju, tu je odluku zabetonirala Srpska pravoslavna crkva, koja je glavni motor svih akcija i prva duhovna snaga srpske nacije bez koje nema ni jednog jedinog politički meritornog poteza u Srbiji.

Mi bismo, dakle, sada kroz odustajanja od naših pravičnih zahtjeva trebali platiti cijenu koja će se platiti Srbiji od strane Unije za odmak od Rusije, kao što je Vatikan zbog snova o velikom približavanju Katoličke i Pravoslavne crkve odlučio žrtvovati Alojzija Stepinca u kontekstu njegova proglašenja svetim. Imamo li dovoljno pameti, odlučnosti i povijesne odgovornosti da se jasno odupremo takvim ambicijama?

Autor: Tihomir Dujmović/Slobodna Dalmacija

 

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *