Select your Top Menu from wp menus

Teško onome koga Grk hrani, a Rus brani

Teško onome koga Grk hrani, a Rus brani

S početkom ruske vojne intervencije bilo je izgledno da će se sirijska kriza i nama nezamislivi prizori patnji tog naroda pretvoriti u sukob interesa velikih sila. Vrijeme je pokazalo da ruska vojna intervencija nikad nije ni bila borba protiv zla terorizma niti protiv islamske države koja je još uvijek tamo, već borba za opstanak režima i vlastite interese.

Nakon skoro šest mjeseci zračnih napada, ruski predsjednik Vladimir Putin šokirao je svijet iznenadnom odlukom o povlačenju svojih vojnih snaga iz Sirije. Premda ova odluka djeluje iznenađujuće ona to zapravo i nije. I dok mnogi vojni stručnjaci danonoćno razbijaju glave što se sve krije iza odluke o povlačenju, činjenica je da je Putin uradio točno ono što je rekao s početkom vojne intervencije u Siriji. U tom vremenu Moskva je postavila dva cilja : stabilizacija i vojna pomoć savezničkog režima u Damasku koji je bio pred vojnim porazom i stvaranje uvjeta za diplomatsko rješenje krize.

Sada već sa sigurnošću možemo reći da je Rusija postigla zacrtane ciljeve, ali samo svoje. To nije ni bila borba protiv terorizma, na što je cijeli svijet upozoravao, čemu su nas obmanjivali iz Moskve! Nije čak ni bila borba protiv Islamske države jer ona nije ni pobijeđena i ne ih treba podcjenjivati. Nije toliko niti jačanje režima Bashara al Assada, iako je njegova pozicija u Siriji sada evidentno puno povoljnija. Zahvaljujući pomoći Rusije, Irana, zloglasnih šiitskih milicija “Moqtada al Sadr” iz Iraka i terorističke organizacije Hezbollah iz Libanona, režim u Damasku je sada ojačao svoje linije čak i proširio teritorij koji drži pod kontrolom! Primarni cilj ruske vojne nazočnosti u Siriji bio je osnažiti političku i vojnu, a time i pregovaračku poziciju svoga saveznika Bashara al Assada u ratom zahvaćenoj zemlji gdje svi ratuju protiv svih, a on je itekako postignut. Premda je bio na pragu vojnog poraza od vlastita naroda, danas šest mjeseci kasnije više nitko ne govori o padu vlastodržca iz Damaska. Odlazak Rusije zasigurno će oslabiti poziciju sirijskog predsjednika u pregovorima u Ženevi i pritisak na njega će se pojačati. Premda mu je saveznik, više nego o Assadu ruski je predsjednik zapravo vodio računa samo o svojoj poziciji!

Ruska vojna intervencija uspjela je dramatično promijeniti sliku Rusije ne samo u EU, već i u svijetu. Zahvaljujući medijski dobro odrađenoj propagandi kremaljskom vladaru je to pošlo za rukom ali nema svrhe ni koristi ponavljati već viđeno. Nakon rata u Ukrajini, nitko s Rusijom iz međunarodne zajednice nije htio imati posla! Glavni Putinov cilj u Siriji bio je natjerati Zapad da Rusiju opet uzme za ozbiljno kao ravnopravnog partnera i da moraju računati s njom. To je i postigao, a sada je procjenio da je pravo vrijeme da se povuče iz sve skuplje avanture koja mu je itekako dobrodošla za iskoristiti uz minimalne gubitke. Rusija je poslala poruku da bez njezina angažmana nema rješenja sirijske krize, da je i dalje važan čimbenik međunarodnih odnosa i da ni Washington, ni Bruxelles, zapravo London, Berlin i Pariz ne mogu samostalno odlučivati bez sudjelovanja ili konzultacija s Moskvom. Tu poruku očekivano je nametnula brutalnom silom!

Osim jačanja režima Bashara al Assada, Rusija je značajno podigla i ljestvicu Irana na tom području, koji je tamo s nekoliko desetaka tisuća svojih “dragovoljaca”, te s borcima terorističke organizacije – libanonskog prošijitskog Hezbollaha. To sve ide naruku Rusiji a jačanje pozicije šiitske manjine koja ima vlast u većinsko sunitskim zemljama zasigurno neće donijeti mir niti nikakvo dobro, osim naravno Rusiji.

Prekrojavanje Sirije vjerojatno će završiti opstankom sadašnje vlasti u dijelu zemlje, nastankom kurdske države te islamističkom anarhijom u onome što ostane. Najvjerojatniji scenarij je da Rusija ostvari svoje strateške interese te sačuva dio Sirije, bilo pod al Assadom ili pod nekim drugim predsjednikom – njima to nije ni bitno. U tom bi scenariju Sirija bila podijeljena na tri dijela. Izgledno je da će sirijska vlada zadržati kontrolu nad područjima koje trenutno kontrolira. Teško je prognozirati koliko će teritorija u konačnici biti vraćeno pod kontrolu režima, ali zasigurno će to neće biti milijunski grad Aleppo. Također se može očekivati i potpuno ovladavanje Homsom i njegovom okolicom, što je u proteklim tjednima dijelom i postignuto, a osigurana je i ključna autocesta Homs – Palmira. Vjerojatno će i Palmira biti oslobođena od Islamske države. Za ostatak zemlje, mnoga sela i manje gradove te neki od izvora nafte i plina vodit će se krvava borba svih mogućih sudionika protiv islamista. Tu se može očekivati posvemašnji kaos poput onoga koji vlada Libijom, gdje se razne grupe bore za vlastite interes i dominaciju!

S početkom ruske vojne intervencije bilo je izgledno da će se sirijska kriza i nama nezamislivi prizori patnji tog naroda pretvoriti u sukob interesa velikih sila. Vrijeme je pokazalo da ruska vojna intervencija nikad nije ni bila borba protiv zla terorizma niti protiv islamske države koja je još uvijek tamo, već borba za opstanak režima i vlastite interese. Više nije ni bitno tko će prvi uspjeti pobijediti samozvanu Islamsku državu. Sudbina Sirije već je zapečaćena!

Piše: Tomislav Matteo Herceg / Blogger

Facebook Comments

Vezani članci

Teško onome koga Grk hrani, a Rus brani

Objavljeno u: Teško onome koga Grk hrani, a Rus brani
  • novipogled na: ožujak 17, 2016 u 10:06 am #3978

    S početkom ruske vojne intervencije bilo je izgledno da će se sirijska kriza i nama nezamislivi prizori patnji tog naroda pretvoriti u sukob interesa
    [Cijeli članak pročitajte ovdje: Teško onome koga Grk hrani, a Rus brani]

Pregledavate post 1 (od ukupno 1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.