Select your Top Menu from wp menus

Novi pogledi na Srednju Europu iz Njemačke, SAD-a, Rusije i Kine

Novi pogledi na Srednju Europu iz Njemačke, SAD-a, Rusije i Kine
Foto od:https://i.ytimg.com/vi/NnDrDa-GXas/maxresdefault.jpg

Prostor  Srednje Europe danas predstavlja poligon za nametanje utjecaja velikih svjetskih sila koje zaboravljaju da je to prostor koji danas obuhvaća gotovo 2oo milijuna stanovnika sa snažnim gospodarskim razvojem prvenstveno Poljske i ostalih članica Višegradske grupe. Da li je Srednjoj Europi potreban takav partner ili danas Poljska može sama preuzeti lidersku ulogu.

Tijekom proteklih nekoliko godina na području Srednje Europe događaju se velike promjene. Prostor za izgradnju Nove Srednje Europe otvoren je padom Berlinskog zida kada je došlo do izlaska iz komunističkog okružja velikog broja država među kojima su baltičke države Estonija, Litva i Latvija, članice Višegradske grupe Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, zatim sredozemne države Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Albanija,  balkanske države Rumunjska, Moldavija, Bugarska, Srbija, Makedonija, Kosovo i Bosna i Hercegovina, istočnoeuropske države Bjelorusija i Ukrajina te kavkaske države Gruzija, Azerbejdžan i Armenija.

Stara i Nova Europa

Neke od tih država su pristupile euroatlanskim integracijama, neke su čvrsto protiv euroatlanskih integracija, a neke žele ostati u stanju između zone euroatlanskog i euroazijskog utjecaja. Danas neke od država kao što su Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Hrvatska, Albanija i Kosovo su čvrsto u partnerskim odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama, u čvrstom savezništvu sa Rusijom su danas Bjelorusija i Srbija, dok većina ostalih država nema izgrađen isključivi stav prema određenoj geopolitičkoj grupaciji i nastoji ostati izvan ponuđenih okvira ili nema snage za nametanje svojih želja. Države kao što su Češka, Slovačka, Mađarska koriste zaštitu svoje sigurnosti u sklopu NATO saveza dok s druge strane žele koristiti ruske resurse i iz tog razloga održavaju i nastoje održati gospodarske odnose s Rusijom. Crna Gora je nakon dugih unutarnjih previranja odabrala euroatlanske integracije što nije prošlo bez značajnih političkih pritisaka krajem 2015. godine kad je predsjednik Crne Gore otvoreno optužio Rusiju za pokušaj pokretanja tzv. „Crnogorskog proljeća“ prema poznatoj „ruskoj vesni“ u Ukrajini. Ti politički krugovi nisu imali dovoljno istomišljenika tako da je brzo propao pokušaj rušenja crnogorske vlasti i sprječavanja pristupanja NATO savezu. Danas Crna Gora očekuje pozivnicu za ulazak u NATO savez te je u pristupnom postupku ulaska u Europsku uniju. Bosna i Hercegovina nakon niza opstrukcija srpskog vodstva u dijelu BiH, Republici Srpskoj, također je pokrenula postupak pristupanja u Europsku uniju. Srbija još uvijek nastoji ostati neutralna u cijeloj priči te kao tradicionalni ruski saveznik ne želi napustiti to prijateljstvo. Srbija zadnjih godna ima velikog pokrovitelja pristupanja u euroatlanske integracije u njemačkoj kancelarki Angeli Merkel koja na taj način želi osigurati svoje geopolitičke interese, kako preko Srbije razvijati odnose sa Rusijom, tako i kontroliranje koridora Berlin – Istanbul, te spriječavanje mogućih novih koridora Jadran – Baltik kojim bi se ugrozila njemačka dominacija u uvozu roba iz Azije preko sjevernoeuropskih luka, tako i kontrole tržišta plina u kontinentalnoj Europi.

Njemački pogled na države Nove Europe

Neki analitičari su mišljenja da je i to jedan od uzroka nasilne imigracije migranata s Bliskog istoka kako bi se destabilizirao prostor Srednje Europe, posebno kad se uzme u obzir činjenica da je u sjeni te migrantske krize pokrenut rusko-njemački plinski projekt Nord Stream 2 preko kojeg bi se u Njemačku distribuiralo 110 milijardi m3 ruskog plina. Iz toga razloga realno je smatrati da ovakvi potezi s migrantima gdje su teško kršena sama pravila Europske unije o ulasku trećih osoba na prostor EU i schengenske zone, a što je dovelo do potpunog rušenja schengenskih pravila pa su tako dužnosnici nekih država otvoreno krijumčarili migrante preko državne granice uz blagoslov Europske komisije i njemačke kancelarke.

Članice Višegradske grupe su pokazale da mogu nastupati jedinstveno oko sve više zajedničkih pitanja pred birokratima Europske komisije, posebno kad se radi o pitanjima migrantske krize i pitanja rusko-njemačkih plinskih dogovora. Hrvatska je propustila priliku da se svrstavanjem uz članice Višegradske grupe dovede u stanje značajnog međunarodnog čimbenika koji bi bio u stanju kreirati i nametati svoja vlastita rješenja od interesa za Republiku Hrvatsku. Zadnje dvije vlade u Hrvatskoj, izuzev Ureda Predsjednice su nastavili kontinuitet prihvaćanja rješenja koji su neki drugi birokrati donijeli u svojem interesu i interesu svojih država, tako da je ranije za vrijeme migrantske krize i vlade Zorana Milanovića došlo do potpunog kaosa u međunarodnim odnosima jer rješenja koja su nudili predsjednik vlade Milanović i ministar unutarnjih poslova zaprepastili su sve susjede koji su morali poduzimati protumjere: Mađarska je nakon što je Hrvatska poslala vlak pun migranata i naoružanih policajaca u Mađarsku bez suglasnosti mađarskih vlasti zatvorila željeznički promet, a kasnije i postavila fizičke zapreke na granici sa Hrvatskom. Odnose sa Slovenijom u značajnoj mjeri su narušile katastrofalne aktivnosti hrvatske vlade potvrđene snimcima slovenske granične službe kako je tadašnji ministar Ostojić poslao vlak pun migranata do hrvatsko-slovenske granice na Sutli te su nakon toga migranti ilegalno preko Sutle prelazili u Sloveniju, naravno nakon tog skandaloznog postupka i Slovenija je postavila žičanu ogradu sa Hrvatskom. Kad su u pitanju odnosi sa Srbijom, Zoran Milanović je nakon jednog „nesporazuma“ jednostavno zatvorio granicu na Bajakovu za sav teretni promet čime je ponovno počinjena ogromna materijalna šteta ne samo hrvatskim već i mnogim drugim međunarodnim tvrtkama.

Nova vlada Tihomira Oreškovića pod znatnim utjecajem Europske pučke stranke također ne želi ulaziti u konfrontacije s Bruxellesom i Berlinom te nastavlja politiku Zorana Milanovića, ali ipak na civiliziraniji način. Predsjednica RH je pokušavala pokrenuti jaču suradnju od Jadrana do Baltika kako bi se razvijali ne samo politički, kulturni i povijesni već i gospodarski odnosi. Danas snažno lobiraju za taj projekt Jadran – Baltik – Crno more poljski predsjednik Andrzej Duda i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koji žele nametnuti svojim vladama  potencijalne gospodarske infrastrukturne projekte teške preko 50 milijardi eura koji još uvijek čekaju političku volju vlade u Hrvatskoj kako bi se krenulo u realizaciju.

Vlada Tihomira Oreškovića danas više energije troši na pronalazak novih kreditora koji će refinancirati hrvatske dugove i na pronalazak kupaca devastirane hrvatske imovine  u vlasništvu Republike Hrvatske. Umjesto da su se pokrenuli investicijski ciklusi s novim projektima koji će donijeti stotine tisuća novih radnih mjesta te svrstati Hrvatsku na tranzitnu kartu svijeta preko koje će se odvijati značajan promet roba, ljudi i sredstava. Sa priključenjem Hrvatske Višegradskoj grupi ili ovoj Jadran – Baltik – Crno more inicijativi, dobila bi čvrstog saveznika kod donošenja odluka u Bruxellesu od značaja za Hrvatsku.

Ovakvom politikom  kakvu provode premijer i ministri u Vladi RH, Hrvatskoj ostaje čekati što će drugi o njoj odlučiti, jer ako je usamljena u nekoj odluci, brzo će morati odustati od te odluke ako „viši interesi“ budu iznad Hrvatskih, kao što je to danas primjer sa Srbijom i nepoštivanje odluka Haga te univerzalne nadležnosti za sudske postupke na prostoru bivše Jugoslavije. Makedonija i Srbija ostaju u zoni snažnog ruskog utjecaja. Srbija zbog tradicionalnih veza s Rusijom, a Makedonija zbog blokade Grčke kojom se blokira pristup euroatlanskim integracijma zbog spora oko imena Makedonija koje Grci smatraju svojim povijesnim naslijeđem iz vremena Aleksandra Makedonskog. Rumunjska je danas snažno vezana na članice Višegradske grupe u svojoj politici unutar Europske unije iz tog razloga su i česti susreti na najvišoj državničkoj razini s prvenstveno Poljskom gdje se gradi krak Inicijative Jadran – Baltik – Crno more koji pokriva prostor istočne Europe kako bi se ojačao utjecaj prvenstveno na sigurnost Istočne Europe tako da bi se i pomoglo Ukrajini u njenim bezuspješnim pokušajima odvajanja od sfere ruskog utjecaja. Iako je narod Ukrajine u značajnoj mjeri željan promjena i bližih političkih odnosa s državama Europske unije, oligarhizam i korupcija uništavaju i danas želje običnog građanina Ukrajine da živi od svojeg rada. Ukrajina je jedna od država članica Sovjetskog Saveza koji se raspao 1991. godine koja je željela promijeniti svoje geopolitičke odnose zajedno sa Gruzijom, Azerbejdžanom i Moldavijom te je znakovito da su sve te države dobile jedan mali „tumor“ u svojem tijelu koji ih koči da smanji svoju zavisnost od ruskog utjecaja. U Gruziji danas postoje dvije nepriznate države u državi Južna Osetija i Abhazija, u Azerbejdžanu postoji Nagorno-Karabah koji kontroliraju ruski vojnici u korist Armenije te u Ukrajini je okupiran Krim i te na jugoistočnom Donbassu od dijelova općina Donjeck i Lugansk stvorene su Donjecka i Luganska narodna republika pod direktnom kotrolom Rusije. U Moldaviji postoji Pridnjestrovlje koje je danas potpuno izdvojeno fizički od Rusije zbog sukoba u Ukrajini te je ostao jedino zračni most između Rusije i Pridnjestrovlja za dostavu potrebitih resursa.

Ukrajinsko-ruska kriza, kriza u Siriji i migrantska kriza su otvorile neka nova pitanja u koje se žele umiješati sve velike sile. Danas snažnu želju za utjecajem nad tim područjem uz lokalne interese Njemačke žele imati i Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina. Sjedinjene Američke Države žele ostvariti dominantni utjeca u vojno-političkom smislu kako bi uspjeli održati zajednicu svojeg najjačeg i najvažnijeg saveznika u međunarodnim odnosima – Europsku uniju. Rusija želi provesti promjene u Europi kako bi ojačala svoj utjecaj, na što prema predsjedniku Putinu polaže povijesno pravo zbog rezultata Drugog svjetskog rata iako je protiv takvih nametanja rješenja većina tih država nad kojima Moskva želi imati dominatnu ulogu i treća država Kina koja želi objediniti taj prostor kako bi osigurala širenje svojeg gospodarskog utjecaja i plasmana kineskih proizvoda u Europu.

Nova Srednja Europa kao politička zajednica pod nadzorom Ruske Federacije

Izborom Vladimira Putina na mjesto Predsjednka Ruske Federacije pokrenuto je jačanje utjecaja Rusije u međunarodnim odnosima. Kako je za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina došlo do snažnog i nekontroliranog jačanja oligarhizma koji je gotovo uništio Rusiju, a omogućio oligarsima nezamislivo bogaćenje, dolaskom Putina na vlast taj proces je obuzdan te je doveden u kontroliranu situciju, došlo je do jačanja ruskih državnih tvrtki kao što je Gazprom te je omogućeno samo određenom broju oligarha daljnje nesmetano poslovanje, ali su morali poštivati pravila novog Predsjednika. Prve geopolitičke najave Putina su bile da je do raspada Sovjetskog saveza došlo na nezakonit način, te je sve dogovore koje je je imao bivši Sovjetski savez pretvorio u dogovore Rusije, odnosno zamijenio je položaj Sovjetskog saveza sa Rusijom. Prvi koraci su bili vratiti pod potpunu kontrolu ostale bivše članice Sovjetskog saveza te je započeo s projektom Euroazijskog saveza u koji su „morali“ ući Ukrajina i Bjelorusija kao većinske slavenske države pod utjecajem Rusije. Pritisci takvog vazalskog odnosa prema Ukrajini doveli su prvo do narandžaste revolucije 2004. godine kad je zbog očigledne krađe glasova na izborima tada novozabrani predsjednik Janukovič morao ponoviti izbore na kojima je proeuropska koalicija Juščenko-Timošenko pobijedila.

Stalni sukobi unutar koalicije u borbi za prevlast iskoristio je Janukovič te paktom s Juščenkom prvo eliminirao Timošenko, a poslije na novim predsjedničkim izborima i Juščenka, te ponovno okrenuo politiku prema čvrstoj suradnju s Rusijom. Janukovič je također u svojem izbornom programu imao „lažnu“ odrednicu uvezivanja s Europskom unijom i bližih gospodarskih veza s Europskom unijom na čemu je i dobio izbore. Čitavo vrijeme mandata su načelno održavani pripremni gospodarski sporazumi s EU, i kad je trebalo potpisati taj sporazum, Rusija je napravila politički pritisak blokiranja uvoza ukrajinskih proizvoda u Rusiju te kreditom od 15 milijardi dolara uspjela je natjerati Janukoviča da otkaže potpisivanje tog sporazuma. Već prije toga za vrijeme vlasti Juščenko – Timošenko postojali su planovi okupacije Krima zbog prijetnji ukrajinskih vlasti o zatvaranju ruskih pomorskih baza na Krimu. Dolaskom Janukoviča ti ugovori su produženi za 25 godina te je izbjegnuta mogućnost nasilne podjele Ukrajine jer je Rusija s Janukovičem dobila cijelu Ukrajinu kao saveznika u euroazijskom projektu.

Nakon odbijanja potpisivanja sporazuma s EU u Vilnusu 2013. godine dolazi do snažnih prosvjeda unutar cijele Ukrajine što je vlast pokušala spriječiti snažnom policijskom represijom, premlaćivanjima i ubojstvima istaknutih prosvjednika  kao i donošenjem zakona kojim bi rigorozno kažnjavali prosvjednike, a sprječavali kaznenu odgovornost redarstvenih vlasti. Nakon rušenja Janukoviča dolazi do tzv. „hibridnog rata“ kojim su ruski vojnici bez oznaka okupirali Krim, proveli nasilni referendum te anektirali Krim. Poslije aneksije Krima na isti način je pokrenut rat u Jugoistoj Ukrajini Lugansku i Donjecku, neuspjeli pokušaji su bili u Harkovu i Odessi. Nakon ukrajinske epizode SAD i EU su nametnuli sankcije Rusiji zbog kršenja međunarodnih ugovora na koje nisu reagirali u Rusiji te je nastavljena politika nametanja ruskog utjecaja dalje u Europi bili financiranjem ekstremno desnih stranaka u Europskoj uniji  poput mađarskog Jobbika i francuskog Nacional Fronta kako bi destabilizirali institucije Europske unije, bilo kupovanjem podrške kroz razne projekte: Južni tok, Turski tok, investicijski „turistički projekti“ na obali Jadranskog mora, protuvladine demonstracije u Crnoj Gori, kršenje zračnog prostora, otimanjem graničnih policajaca, uplovljavanjem u unutarnje vode članica Europske unije te dogovora s Njemačkom kako bi se distribucijom plina ucijenile sve države Srednje i Istočne Europe, odnosno države zone ruskog utjecaja.

Foto: NPPrema ruskim stajalištima u tu zonu danas spadaju sve bivše članice Varšavskog ugovora te bivše članice Jugoslavije. Ovakvim snažnim ruskim utjecajem na Srednju, Istočnu i Jugoistočnu Europu  došlo bi do destabilizacije europskog kontinenta te bi u novom odnosu snaga u potpunosti bio marginaliziran utjecaj Sjedinjenih Američkih država na europski kontinent. Rusija bi nastojala osigurati čvrstu kontrolu ovog prostora te izgraditi partnerske odnose s Berlinom, Rimom i Parizom pod dominacijom Moskve (četverokut Moskva- Berlin – Pariz – Rim). Problem Rusije za ovakvu inicijativu je u tome što otvorenu podršku za ovakav euroazijski projekt  trenutno Rusija ima samo u Srbiji i Bjelorusiji, a sve ostale države bi trebalo prisiliti na ovakvo geopolitičko rješenje. Njemačka u ovom trenutku to vidi kao svoju priliku za izlazak na međunarodnu političku scenu te su vjerojatno očekivanja Angele Merkel da će snagom svojeg gospodarstva uspjeti nametnuti svoja rješenja i interese iznad ruskih kao što su uspjeli nametnuti u Europskoj uniji nakon izbijanja gospodarske krize 2007 godine. Povijest je do sad više puta pokazala da je ovakav stav pogrešan i da će rezultirati još većim sukobom u kojem će mnogo država stradati, posebno bi u tom bile ugrožene države između Rusije i Njemačke.

Nova Srednja Europa kao vojno-gospodarska zajednica pod nadzorom SAD-a

Nakon rušenja Berlinskog zida i gospodarskog razvoja tranzicijskih država Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe prvo je pokrenut projekt Višegradske grupe u koju su prvotno trebale ući Poljska, Čehoslovačka, Mađarska i Hrvatska, međutim prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odbacio je tu mogućnost smatrajući da je Hrvatska iznad razine razvoja tih bivših komunističkih država. Projekt Višegradske grupe je bio savez država koje su trebale prilagoditi svoje gospodarske, političke i druge odnose prema odnosima kakvi su vladali u tadašnjoj Europskoj zajednici (EZ). Taj projekt je trabao biti „mini Marshallov plan“ kojim je obnovljena Europa nakon teških razaranja tijekom 2 Svjetskog rata. Ove tri države su prihvatile taj prijedlog te postale članice Višegradske grupe  (nakon razdvajanja Čehoslovačke na Češku i Slovačku postale su V4) te su ostvarile najbrži gospodarski rast i razvoj te danas postale stabilne članice Europske unije kojoj su pristupili u velikom paketu 2004. godine zajedno sa baltičkim državama, Slovenijom i Ciprom.

Foto NP

Istovremeno taj prostor Srednje Europe je postao snažno sjedište istočnog krila NATO-o saveza protiv kojeg je posebno izražao negativan stav predsjednik Rusije Vladimir Putin smatrajući da je Rusija nasljednik ugovora koji su postignuti sa Sovjetskim Savezom o neširenju NATO saveza na istok. Tako je taj dio Srednje Europe postao prostor pod snažnim utjecajem NATO saveza, a time i Sjedinjenih Američkih Država koje su predvodnice tog saveza. Kasnije je došlo do uključenje u euroatlanske integracije Rumunjske i Bugarske, 2007 godine te Hrvatske 2013 godine u EU, dok je Albanija zajedno sa Hrvatskom ušla u NATO 2009. godine. U pristupnim pregovorima su Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Članstvo je obećano Ukrajini, Gruziji i Makedoniji dok članstvo u NATO savezu trenutno nije zanimljivo Srbiji i Bjelorusiji, a države Azerbejdžan i Moldavija trenutno nisu iskazale svoje stajalište o NATO savezu.

Na prostoru Srednje Europe, među državama  između Jadrana, Baltika i Crnog mora, najpouzdaniji američki saveznici su Poljska, Estonija, Latvija i Litva, Rumunjska, Hrvatska te Albanija i Kosovo. Najveći protivnici zone američkog utjecaja na ovom prostoru su Srbija i Bjelorusija koji su čvrsto na strani podrške Rusiji bez obzira na pokušaje srpskog predsjednika vlade Aleksandra Vučića da prikaže stanje drugačijim kroz otvorenu suradnju s Njemačkom i pokušaje preko njemačke kancelarke Merkel da se pokrenu pristupni pregovori sa Europskom unijom. Jedan od razloga ovakve srpske politike je što njemačka kancelarka vidi Srbiju kao zapadnobalkansko središte na svojem koridoru prema Bliskom Istoku i Iranu, a kojem bi  gravitirale sve ostale države kao što su Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija te Grčka, pravac kojim se kretala migrantska ruta prema Njemačkoj, u nekoj budućnosti bi se koristila kao plasman njemačkih proizvoda na bliski istok te energenata i sirovina s Bliskog Istoka i Irana prema Njemačkoj. U ovakvom rješenju Sjedinjene Američke Države bi izgubile utjecaj te kao i Velika Britanija bile bi prisiljene geostrateški napustiti ovo područje. Iz tog razloga danas postoji čvrsta kontrola Albanije i Kosova kao snažnih NATO centara, na summitu u Varšavi bi se takav centar napravio u Varšavi te nedavno održanim summitom u Bukureštu to je isto napravljeno u Rumunjskoj.

Foto NPHrvatska je trenutno pouzdan NATO partner SAD-u te se to očituje u velikoj vojnoj pomoći koju SAD daje Hrvatskoj kao i u plasmanu hrvatske vojne opreme na međunarodnom tržištu pri čemu je značajan udio prodaje vojne opreme u ukupnom hrvatskom izvozu. Jačanjem ova tri NATO centra u Hrvatskoj, Poljskoj i Rumunjskoj ostvaruju se pretpostavke snažnog gospodarskog razvoja koji bi trebao izdignuti Hrvatsku iz prosječnosti i države beznađa u gospodarski perspektivnu državu za život. Infrastrukturni projekti stvaranjem novih prometnih, pomorskih, riječnih, cestovnih, energetskih, željezničkih, telekomunikacijskih i logističkih koridora Jadran – Baltik donio bi novi gospodarski zamah čime bi se umanjila dominacija pojedinih država nad drugim, primjer takve politike je Njemačka u eurounijskom okruženju te Rusija u svojoj zoni utjecaja. Poznata je američka doktrina kojom oni razvijaju svoje saveznike da postanu stabilne i prospreritetne države kao što su ranije bile države Zapadne Europe i Japan, kasnije Južna Koreja, danas je to Poljska.

Jačanjem ovog vojno-gospodarskog saveza  bi se i zaštitio i čitav europski kontinent te Zapadna Europa od mogućeg raspada  koji bi donio značajnu gospodarsku, političku i vojnu nestabilnost. Interes Sjedinjenih Američkih Država je da i jakim vojno-gospodarskim savezom u Srednjoj Europi omogući i drugim državama bivše ruske sfere utjecaja vlastiti izbor svoje budućnosti. Sad je već potpuno jasno da većina građana Ukrajine želi promjene u Ukrajini i izlazak iz oligarhijsko-koruptivnog sustava kakav je uspostavljen pod snažnim utjecajem Rusije, a produžen danas pod uplitanjem Njemačke i Francuske koje nemaju apsolutno nikakva prava nametanja rješenja Ukrajini, što se i vidi kroz djelovanje Normandske četvorke pregovorima u Minsku (Njemačka, Francuska, Ukrajina i Rusija  pod pokroviteljstvom Bjelorusije). Pitanje ukrajinsko ruskih odnosa bi trebali riješavati uz ukrajinski narod Rusija i Poljska koje imaju i povijesne i nacionalne razloge za takvim modelom rješavanja problema. Poljski predsjednik Duda je već započeo prve korake kako bi se Poljska uključila u taj proces umjesto neuspješnih Njemačke i Francuske. Danas u Ukrajini SAD ima snažnu podršku među građanima Ukrajine dok Njemačka kao država koja je u bliskim gospodarskim odnosima s Rusijom blokira bilo kakvu mogućnost približavanje Ukrajine Europskoj uniji te podrškom oligarhijskom sustavu upravljanja u Ukrajini zadržava Ukrajinu na distanci od Europske unije i reformi koje su se trebale provesti u Ukrajini. Ovakvo riješenje SAD-u ne odgovara jer na taj način nadu u rješavanje svojih problema gube Moldavija, Gruzija i Azerbejdžan koji boluju od iste bolesti, ruskog tumorskog tkiva u svojim državama.

Nova Srednja Europa kao gospodarska zajednica pod nadzorom Kine

U ovim novim previranjima na europskom kontinentu svoju priliku je vidjela i Kina. Kina je danas još uvijek u snažnom gospodarskom zamahu te postaje sve veći investitor izvan granica Kine. Velike količine jeftine kineske robe u zadnjih dvadesetak godina su preplavile Europu te je došlo do snažnog propadanja malih tvrtki na europskom kontinentu koji se nisu mogli nositi s organiziranim plasiranjem kineskih proizvoda po cijeloj Europi. Model je bio takav da se organizirao odlazak državljana Kine izvan granica, financiran je odlazak, ali je i postojala obveza da za ljudima idu i kineski proizvodi koje su ti emigranti prodavali po Europi te na taj način otplaćivali svoje putovanje iz Kine do europskih središta. Danas je Kina prepoznala mogućnost još većeg plasmana svojih proizvoda putem novih tranzitnih koridora preko juga Europe čime se skraćuje putovanje do odredišta u Europi za oko 10 do 15 dana u odnosu na sjeverne luke u Roterdamu i Hamburgu. Na ovaj način bi i onako znatno jeftiniji kineski proizvodi postali još jeftiniji u odnosu na europsku konkurenciju. Kineski model investiranja je danas takav da se organizira financiranje nekog projekta na kojem radi kineski stručnjaci, s kineskim strojevima i uređajima te pripremaju platformu za prodaju ili olakšanje prodaje kineskih proizvoda. Danas je Kina uključena u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi s 60,2 milijarde dolara prometa. Središte kineskih interesa su Beograd, Varšava i Bukurešt.

Izvor: Racjonalista.pl
Izvor: Racjonalista.pl

Kina je također pokazala interes za povećanje kapaciteta  luka Rijeka i Ploče te za željezničke i cestovne koridore od Jadrana do Baltika. U Srbiji je Kina već značajno uključena u dogovore o gradnji željezničke pruge Beograd – Budimpešta te pruge Bar – Beograd čime se stvara dodatna konkurencija hrvatskih lukama. Postavlja se pitanje koliko je Hrvatskoj značajan ovakav scenarij potpunog uključenja Kine u glavne infrastrukturne projekte Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe jer on obuhvaća dominantne države Srbiju, Rumunjsku i Poljsku koje bi bile nositelji svih važnijih projekata.

Za Hrvatsku je u ovom trenutku svakako najbolji model koji predviđa značajan utjecaj Sjedinjenih Američkih Država na prostoru Srednje Europe jer on stavlja Hrvatsku u poziciju jedne od tri ključne države od geopolitičkog i geostrateškog značaja. Stavlja Hrvatsku na glavne cestovne, pomorske, energetske te telekomunikacijske koridore. Posebno u kombinaciji sa znatnim kineskim utjecajem kako bi se postigla veća zastupljenost uvoza kineske robe i proizvoda u Europu preko hrvatskih luka. Ruske inicijative su uglavnom zaobilazile Hrvatsku u svim svojim naftno-plinskim projektima, cestovni koridori sjeverozapad – jugoistok Europe su prolazili sjevernije preko Mađarske tako da dosadašnji znatni utjecaj njemačkih i ruskih ključnih projekata je zaobilazio Hrvatsku u širokom luku. Hrvatska je predstavljena kao neozbiljna država za bilo kakve ozbiljnije projekte te i ovi investicijski projekti koji su financirani u Hrvatskoj nisu donijeli očekivani razvoj i povećanje radnih mjesta što je posebno naglašeno u T-Hrvatskom Telekomu koji je danas od nekad moćne telefonske tvrtke postao običan Call Centar koji nema svoje nekretnine i tehničku službu. Iz tog razloga Hrvatska mora prestati s unutarnjim svađama, podjelama, povratkom u vrijeme 2 svjetskog rata te se mora okrenuti budućnosti. Mora definirati svoju viziju kakva bi Hrvatska trebala biti za 30 ili 50 godina, a to se može ostvariti jedino donošenjem dugoročne nacionalne, gospodarske, energetske, prometne, informatičke, telekomunikacijske te logističke strategije. Hrvatskoj su vrata razvoja otključana, samo ih treba otvoriti i napraviti prvi korak u bolju suverenu budućnost.

Milan Glavinić/Novi Pogledi/Foto NP

Facebook Comments

Vezani članci

Novi pogledi na Srednju Europu iz Njemačke, SAD-a, Rusije i Kine

Objavljeno u: Novi pogledi na Srednju Europu iz Njemačke, SAD-a, Rusije i Kine
Pregledavate post 1 (od ukupno 1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.