Select your Top Menu from wp menus

Višegradska skupina: politički savez ili samo partnerstvo?

Višegradska skupina: politički savez ili samo partnerstvo?

Harmoničan savez zemalja višegradske skupine već je preživio stotine godina i ima duboke povijesne i kulturološke korijene. Idejni projekt današnje Višegradske skupine zapravo počinje realizacijom projekta Međimorja. Ta stara ideja Međumorja posljednjih godina sve više dobiva na popularnosti. Mali krug ljudi znat će da je projekat, nakon prvog svjetskog rata promicao maršal Jozef Klement Pilsudski, kao federaciju srednjo-europskih i istočno-europskih zemalja koje bi predvodila Poljska. Još od svoje rane mladosti bio je žestok zagovornik poljske neovisnosti. Glavnu prijetnju vidio je u ruskom carstvu pa je u početku surađivao samo s Njemačkom i Austro-Ugarskom kako bi doprinio što bržem ruskom porazu u ratu. U Poljsko-sovjetskom ratu kao maršal, izvojevao je velike pobjede i dodatne teritorijalne dobitke. Iako je za vrijeme komunističke vlasti u Poljskoj često omalovažavan, danas ga mnogi Poljaci smatraju nacionalnim junakom. Ostao je cijenjen i izvan poljskih granica kao uspješan lider i vojni zapovjednik.

Višegradska skupina nije slučajno nastala već ima svoje povijesne korijene. Odmah nakon sloma Sovjetskog savez 1991, srednjo-europske zemlje našle su se u nezavidnom položaju. Ostale su nezaštićene na globalnoj pozornici liberalne ekonomije i tržišnog natjecanja. Skupina je gotovo odmah oformljena na sastanku državnika Poljske, Čehoslovačke i Mađarske održanom 15. veljače 1991 u mađarskoj utvrdi Višegradu. Taj dvorac, po kojem je skupina dobila ime, također nije slučajnost već je odabran iz povijesnih razloga. U istoj su se utvrdi 1339 sastali vladari Bohemije, Poljske i Mađarske. Vizija ovog osvježenog saveza srednjo-europskih zemalja temeljila se na gotovo istim onim povijesnim idejama zaštite zajedničkih gospodarskih interesa te poticanju slobodne trgovine, razvoja prometne infastrukture i suradnje na energetskom planu s fokusom na punu energetsku neovisnost.

Odmah nakon formiranja Višegradske skupine, grupa je počela raditi u formatu V4 + Ukrajina. A onda je došao NATO summit u Bukureštu. Skupina je bila uvjerena da će olakšati Ukrajinsko pristupanje NATO putem akcijskog plana za članstvo. Vrijeme je pokazalo koliko je V4 imao pravo. To je bio logičan i nužan korak koji je trebao biti poduzet od strane Saveza u vrijeme kada je to bilo moguće bez značajnih posljedica. Uslijedilo je prvo veliko razočarenje nakon što su netom prije summita Njemačka i Francuska odlučili u potpunosti ukloniti Ukrajinu iz ovog plana. Kao nagradu za to, ubrzo je potpisan ugovor za projekat Sjeverni Tok 1 između Njemačke i Rusije a i francuzi su omastili brke dugoročnim vojnim ugovorima sa Rusijom. Separatizam na istoku Ukrajine i rusko otimanje Krima donekle su uspjeli podijeliti zemlje srednje europe. Postoji rastuća kriza u odnosima između zemlje predvodnice – Poljske i Češke, Slovačke i Mađarske.

Postavlja se logično pitanje kako je moguće da zemlje koje naizgled imaju puno toga zajedničkog, kako u smislu zemljopisnog položaja i povijesnog iskustva, ne uspijevaju postići diplomatski konsenzusa o temeljnom pitanju? Zašto je Poljska u tihom sukobu s ostatkom Višegradske skupine? Odgovor na ova pitanja zahtijeva gleda dublje geopolitičke strukture u regiji, posebice u kontekstu Rusije. Analiza se usredotočuje na set međusobno povezanih i dijelom preklapajućih čimbenika koji strukturno odvajaju Poljsku od ostalih triju zemalja a opet učinkovito spriječavaju Višegradsku skupinu od toga da bude pretvorena u stvarni geopolitički i vojni savez!

Razlika u nacionalnim potencijalima

Višegradska skupina je relativno neuravnotežena u smislu nacionalnih doprinosa u ukupnom geopolitičkom potencijalu grupe. Jednostavnom usporedbom BDP, stanovništva, teritorija te vojnih izdataka dolazimo do zakljujčka da Poljska dominira i čini više od 50 % grupe u svakoj kategoriji. Čak i pod uvjetom da zbrojimo sve ove kategorije, ni takav (3 u 1) ostatak grupe opet ne može parirati moćnoj Poljskoj. Mehanizam odlučivanja pod ovakvim okolnostima nesumljivo bi rezultirao time da Poljska de facto mora biti šef grupe a to će već ići malo teže.

Značajna razlika u vojnim sposobnostima

Analizu vojnih sposobnosti možemo promatati kao produžetak već navedenih argumenta. U apsolutnom iznosu Poljska doprinosi s nedostižnih 72 % ukupnog vojnog potencijala grupe. Drugoplasirana je Češka sa zanemarljivim doprinosom od 14 % potencijala. Zahvaljujući relativno visokom BDP, Varšava svake godine uredno izdvaja predviđenih 2 % BDP za nacionalnu obranu, dok je ostatak grupe jedva dolazi i do 1 %. Zemljopisni položaj uvijek je bio snažan faktor u određivanju stvarne i percipirane prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Poljska dijeli 210 kilometara granice s agresivnom Rusijom i 418 kilometara sa Bjelorusijom, vojnim saveznikom Moskve. Nadalje, Poljska se nalazi u neposrednoj blizini Kalinjingrada, strateški važnog isturenog položaja Ruske Federacije. Tu su i nekoliko prirodnih prepreka koje pružaju zaštitu od mogućih kopnenih prijetnji s istoka. Ostatak Višegradske skupine ima mnogo povoljniji zemljopisni položaj. Češka, Slovačka i Mađarska imaju tu sreću da su izolirani od Moskve tampon zonom Poljske, Ukrajine, Rumunjske i Bugarske koje su također članice NATO.

Povijesno iskustvo

Taj ruski faktor smatra se egzistencijalnom prijetnjom nacionalnoj državnosti, također je od ograničene vrijednosti u povijesnom kontekstu. Poljska je jedina članica Višegradske skupine s dugom poviješću konfrontacije sa Rusijom. Poljska povijest prepuna je primjera vojnih pohoda i pustošenja iz 1612, 1654, 1794, 1831, 1863, 1920, 1939 i nosi ožiljke dva duga razdoblja izravne ruske dominacije 1795-1914 i 1945-1989. Ostatak skupine je toga pošteđen i nemaju slična iskustva. Do Drugog svjetskog rata, Rusija nikad nije uspjela dominirati područjem iza Karpata. Tako se osim u razdoblju Hladnoga rata, za razliku od Poljske teško može naći nešto zajedničko između ostatka višegradske skupine u njihovom povijesnom iskustvu s Rusijom.

Drugačiji geopolitički položaj u kontekstu energetskih politika

Vjerojatno najvažniji čimbenik smanjenja kohezije Višegradske skupine je pozicioniranje članica u kontekstu energetskih politika. Osovina Moskva – Berlin – Pariz nedvojbeno je jedan od ključnih čimbenika koji definiraju europsku i svjetsku politiku još od 18 stoljeća. Čak i za vrijeme Hladnog rata kada su Berlin i Pariz bili efektivno marginalizirani od strane Washingtona, karakter i značaj te osovine istok-zapad ostao je strukturno nepromijenjen. U tom smislu Poljska je i dalje kritična komponenta te osovine. Zbog svog zemljopisnog položaja i nacionalnih potencijala zemlja se automatski uvlači u igru između velikih sila. Varšava, iako preslaba da ima dominantan utjecaj u toj osovini, ipak može oblikovati i značajno poremetiti osovinu istok-zapad, osobito ako je podržana od strane druge velike sile kao što je US. To po defaultu čini Poljsku ključnim elementom njemačke i ruske vanjske politike. Poljska će uvijek biti u igri i ligi velikih sila. Pitanje je hoće li to biti igrač ili samo objekt!

Zemlje ostatka skupine za razliku od moćne Poljske igraju u nižerazrednoj ligi i uživaju više predaha od politike velikih sila. No, to ne znači da su velike sile potpuno nezainteresirane za zbivanja u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj već samo da je interes daleko slabiji nego u slučaju Poljske koja je naučila biti izložena žestokoj vjetrometini gdje opstaju samo najjači.

Više je nego očigledno da asimetrija geopolitičkih pozicija stvara prepreku u transformaciji V4 u geopolitički savez i političko-vojnu alijansu. Iako su samo bliski saveznici Poljske, Slovačka, Češka i Mađarska bi trebale povećati svoju izloženost dinamikom trokuta Berlin-Moskva-Washington. Analiza pokazuje da postoji nekoliko strukturnih faktora koji slabe geopolitičku koheziju Višegradske skupine, posebice u kontekstu formuliranja zajedničke vanjske politike prema Rusiji.

To ne znači da je Višegrad nema geopolitičku budućnost. Naprotiv, V4 ostaje kao održiva platforma za suradnju i koordinaciju pojedinih pitanja, posebice onih koji se odnose na gospodarska pitanja, energije i politike EU. To je također odličan mehanizam za daljnje produbljivanje kulturne i akademske razmjene. Nedostatak strateške kohezije u Višegradskoj grupi treba dodatno poticati upravo Poljska aktivno progoniti druge formate regionalne i sigurnosne suradnje.

Činjenice pokazuju da je Poljska tek uvjetno može računati na Mađarsku u nekoliko pitanja. Jedno od ključnih pitanja je u kontrastu pristupa agresivnoj Rusiji. Remodeliranje prije svega, poljsko-mađarskog saveza u pragmatičnu koaliciju će biti teže što se više zemlje razilaze kada je riječ o Rusiji. To se čini malo vjerojatnim s obzirom poljski izrazito anti-ruski stav. Zbog toga, Orban može biti samo saveznik daleko moćnije Varšave a nije vjerojatno ni da će postati pravi strateški partner.

Tomislav Matteo Herceg

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *