Select your Top Menu from wp menus

Suverenizam je bauk samo za one koji se boje odgovornosti

Suverenizam je bauk samo za one koji se boje odgovornosti

U pozadini ove dramatične priče o Deutsche Bank, stoje činjenice da je ta megabanka, kao kakav super-hedge fund, emitirala derivata čija se teoretska vrijednost računa od 52.000 pa sve do 75.000 milijardi eura, što bi značilo da je stvorila derivata u visini do 20 njemačkih BDP-a.

Do pojave Europske unije nije postojalo neko zajedničko tržište sa zajedničkom valutom, a koje istovremeno ne bi bilo i nekakva politička unija, sa zajedničkom fiskalnom politikom. EU (naročito eurozona) je stoga jedan povijesni eksperiment, čije strukturne postavke i ekonomske teze izazivaju klasičnu ekonomsku zakonitost.

Klasična ekonomska znanost uči da je problem odnosa između javnoga duga i bruto domaćeg proizvoda, uvijek istovremeno i politički i monetarni problem. Nitko ne može regulirati problem javni dug – BDP, osim Centralne Banke u suradnji s Vladom.

Europska centralna banka i odnosi unutar federalizirane Europske unije

Europska unija je u svojim temeljnim ugovornim postavkama, na zahtjev ponajprije Njemačke, izvršila rigidni razvod između centralnog bankarstva i javne političke uprave. Centralna banka je nominalno izborila status neovisnosti, ali je u realnosti dobila zabranu neposredne kupnje državnih obveznica, to jest izgubila je svoju javnu funkciju. Tom zakonskom odredbom javni sektor (republika) je stavljen na milost i nemilost privatnih financijskih tržišta, što je rezultiralo eksplozijom javnih dugova i rastom nezaposlenosti u Europi.

Na osnovu parcijalnih liberalnih teorija, stvorena je neo-liberalna ekonomska dogma o svemoćnom slobodnom tržištu, koje će, bez uplitanja politike, samo po sebi rješavati sve probleme. Pritom, uspješno se sakrila činjenica da je otac liberalizma, čuveni Milton Friedman, doduše bio ekstremni zagovaratelj opće privatizacije, ali da je predlagao sustav po kojem se Centralna banka trebala podvrgnuti ministarstvu financija. On je to tražio jer je smatrao kako bi od države neovisna Centralna banka, previše bila ovisna o mišljenju bankara. Za ispravnost te teze mi dokaze ne trebamo tražiti po svijetu, imamo ih u vlastitoj domovini.

Posljedice promjena, koje su klasičnu ekonomsku paradigmu pretvorili u slobodno, privatizirano neoliberalno tržište, osjećaju se u cijeloj Europi. Jedino što unutar Europske unije uporno raste je financijska nejednakost, bogati svugdje postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji.

Ex-guverner britanske Centralne banke, Lord Mervyn King, u svojoj izjavi povodom britanskog referenduma, ustvrdio je činjenicu da se ambiciozni projekt europske jedinstvene valute sukobio sa osnovama ekonomske zakonitosti te da su krize stoga bile posve predvidljive. Asimetrična monetarna unija stvorila je poremećaj, podjele na vjerovnike i dužnike, bez klasičnih mogućnosti devalvacija, koje su nekada suverenim državama Europe omogućavale jačanje konkurentnosti i izlazak iz recesije. Rezultat nije samo ekonomska, već je jednako toliko i politička dezintegracija. U svemu tome Njemačka je zaboravila vlastitu povijest pa se ponaša prema svojim dužnicima onako kako su se saveznici ponašali prema Njemačkoj ’20-tih i ’30-tih godina prošloga stoljeća. Pesimizam Mervyn Kinga ide toliko daleko da smatra kako čak ni opraštanje dugova više ne može spasiti eurozonu. Po njemu je napuštanje eurozone, koliko god da zvučalo kao politički poraz. najrazumniji izlaz za sve.

Treba se prisjetiti kako je Velika Britanija bila prva država Europe koja je proglasila neovisnost svoje Centralne banke od ministarstva financija, odnosno Vlade. Ali to nije značilo kako uz neovisnost Centralna banka usput dobiva i zabranu kupovine državnih obveznica. Svaki put kad tržište ne bi bilo zainteresirano za puni otkup ponuđenih državnih obveznica, zbog niskih prinosa, spekulacija ili slično, Bank of England, zbog zdravog razuma, otkupila bi preostale, Uz američki Fed i Japansku Centralnu banku BoJ, britanska BoE je jedna od kompetentnih centralnih banaka koje drže značajni dio nacionalnog javnog duga. Unutar klasičnih ekonomskih znanosti, taj dug nacije prema svojoj centralnoj banci, je igra riječi. To su monetarna sredstva koje je Centralna banka dala u zamjenu za državne obveznice, to je dug jedne strane države prema drugoj. Država u stvarnosti ne može sama sebi dugovati. Kao što je to jednom naglasio The Economist: “dovoljan bi bio jedan klik na tipkovnici da (bez ikakvih kolateralnih šteta) taj dug i nestane”.

Europska unija je, uvođenjem zajedničke valute euro, ostala bez klasične regulatorne uloge Centralne banke, stoga je stvorila zonu velike kompetitivnosti. Kao svoj primum movens postavila je financijski interes, dok se solidarnost gurnula u stranu. Solidarnost, međutim, nije samo moralni koncept proizašao iz kršćanskoga svjetonazora, u sferi ekonomije to je jedan od temeljnih uvjeta održivosti sustava. Veće i bogatije ekonomije, zbog svoje vlastite dobrobiti, moraju biti solidarne prema slabijim, tamo gdje toga nema, ekonomski sustav izlazi iz sfere humanog, postaje neodrživ i konačno stvara procese urušavanja.

Solidarnost je postojala i u mnogo težim periodima čovječanskog razvoja, a mi živimo u eri kad ima već nekoliko desetljeća da su tehnološke i produktivne mogućnosti čovječanstva, nadmašile potrebe ukupne populacije. Nema stoga više nikakvog stvarnog razloga za kompeticiju ili oskudicu. Od kad je krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća tržište postavljeno kao centralna točka ekonomskog uravnoteženja, nejednakosti su rasle paralelno sa financijskom deregulacijom, dok se regulatorna uloga države uporno gurala u sekundarni položaj. Danas je već dovoljno jasno da tzv. “slobodno tržište” ne stvara ravnotežu, naprotiv, ono je postalo generator ukupne društvene neravnoteže, pa se potrebe za regulatornom odgovornošću institucija javne države vraćaju na velika vrata.

Europska unija kao zona ekonomske nesigurnosti te jačanje Višegradske skupine

Država je entitet sa narodom, teritorijem i suverenitetom, ako nešto od toga nedostaje, nema ni države. Europska unija je postala zona nesigurnosti iz razloga što ima narode i teritorij koji žive u nedostatku suvereniteta. Članice Europske unije delegirale su mnoge svoje suverenitete na Uniju, a za uzvrat dobile ništa. Europski parlament nema ni odgovornosti niti stvarnu moć odlučivanja, Europska komisija nije europska vlada, to je samo jedna ovisna birokratska struktura, funkciju i smisao Vijeća Europe nitko stvarno ne razumije, a o centralnom bankarstvu je dovoljno rečeno. Ako isključimo Veliku Britaniju, koja se uvijek držala suvereno po strani i koja je na koncu otišla, mogli bi zaključiti kako je do sada u EU, stvarni suverenitet imala samo Njemačka. Njemačka riječ je uvijek zadnja, radilo se o stavovima Predsjednika EK, Eurogrupe ili odlukama “neovisne” Europske Središnje Banke. U njemačkom parlamentu se raspravlja i monetarna i gospodarska budućnost EU, njemački su sudovi ti koji prosuđuju da li su odluke Europske Središnje Banke usklađene se ugovorima ili ne. Europa je ugovorna unija, ti ugovori govore o zajedničkim interesima, ali oni su u svakom slučaju sastavljeni po najboljim interesima bogate Njemačke.

Kad je prije nekoliko dana predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker poslao svoj neslužbeni “ultimatum”, po kojem bi sve zemlje koje do sada nisu uvele euro to morale uvesti pod hitno, jer se ubrzano mora dovršiti monetarna, bankarska, fiskalna i politička unija (drugim riječima uspostava federacije), komentari negodovanja došli su ponajviše iz članica Višegradske skupine, ali jedno jasno i glasno NE došlo je zapravo iz Njemačke. Federacija europskih država nije u interesu Njemačke, jer bi u tom slučaju, kroz federalni proračun, Njemačka morala dijeliti svoj veliki surplus. Njemački je interes da se pooštre dosadašnji ugovori, paktovi koji zahtijevaju strukturne reforme i mjere proračunske štednje. Moćni ministar financija Wolfgang Schäuble je to, nakon Brexita, jasno naglasio, premda je u nekim izjavama po prvi puta pokazao i neke dvojbe po pitanju ispravnosti svojih austerity teza.

Nakon njemačkih kritika Juncker se odmah povukao govoreći kako on nije tražio europsku federaciju, Kancelarka Merkel je, onako usput, podržala stavove Višegradske skupine i tražila ostavku Junckera, tiskovine su se raspisale kako Juncker doručkuje konjak (da Juncker voli  zaviriti u čašicu  svi znaju) da bi ga na koncu Schäuble zaštitio, izjavljujući kako nije vrijeme za kadroviranja te da je Juncker pravi čovjek za funkciju predsjednika EK.

Nisu samo članice Višegradske skupine nezadovoljne s agendama koje traže “još više Europe”, pored pomenute Njemačke, tu su skandinavske zemlje izvan eura, koje se zalažu za otvoreno tržište, ali Europu suverenih država. Tu je i niz zemalja eurozone gdje raste desni suverenizam, Nizozemska, Austrija ali i Francuska i Finska. Tu je Italija sa velikim financijskim problemima uzrokovanim eurom, gdje se u slučaju produbljivanja krize, lako može dogoditi nacionalni konsenzus o izlasku iz eura. Tu je Španjolska u ekonomskoj i izbornoj krizi, gdje mjesecima ne uspijeva sastaviti novu Vladu. Tu je i neriješeni slučaj prezadužene Grčke, koji će se prije ili kasnije opet aktivirati.  Na koncu tu je i Portugal pod djelomičnom suspenzijom demokracije, gdje je lijeva Vlada formirana uz podršku komunista i gdje je premijer Antonio Costa, da bi uopće dobio mandat od predsjednika republike, morao potpisati dokument da nova Vlada neće izlaziti iz eurozone niti iz Nato pakta.

Njemačka bez  moralnog autoriteta i političke vizije s prenapuhanim balonom Deutsche Banka

Kako doista (nakon Brexita) unutar eurozone stvari stoje, vjerojatno je najjasnije izrazio bivši njemački ministar financija Teo Waigel.  U slučaju raspada eurozone i izlaska Njemačke iz eura, Teo Waigel tvrdi da bi njemačka marka, koja bi se vratila u optjecaj, odmah drugi dan doživjela deprecijaciju između 20 i 30%.

Dok bi povratak i deprecijacija vlastite valute za zemlje eurozone u krizi bio spasonosan, za Njemačku bi bio katastrofalan. Euro je stoga njemački veliki interes a Njemačka hoće biti lider Europe. Međutim, i sami njemački analitičari  zaključuju da za tako nešto Njemačkoj nedostaje potrebita veličina i velikodušnost.

Po pitanju budućnosti Europe, Njemačka politika sve više pokazuje nedostatke moralnih argumenata i političke vizije. Tu je i ta uporna europska konstanta, kriza financijskoga i bankarskog sustava. Dubinu te krize je neki dan za Die Welt izrazio David Folkerts-Landau, glavni ekonomist Deutsche Bank, najveće sistemske banke Europe, koja je (po tvrdnji MMF-a) istovremeno i najizloženija po derivatima od svih multinacionalnih megabanka na svijetu. Uza svu neoliberalnu pompu i sve ultra liberalne ugovore koje EU duboko štuje, Folkerts-Landau traži raskid s novom europskom direktivom Bail-in i stvaranje novog EU fonda (za početak sitnicu od 150 milijardi eura). Traži zapravo taj okrnjeni ‘državni intervencionizam’, koji će u nedostatku stvarne pomoći Europske Centralne Banke (ECB), posegnuti za realnim novcima poreznih obveznika, da bi se spasile posrnule europske banke.

Folkerts-Landau poručuje: ” Uz fatalnu kombinaciju niskog rasta, visokog duga i blizine opasne deflacije, Europa je teški bolesnik i treba hitno riješiti postojeće probleme ili se suočiti sa nesrećom”.

U pozadini ove dramatične priče o Deutsche Bank, stoje činjenice da je ta megabanka, kao kakav super-hedge fund, emitirala derivata čija se teoretska vrijednost računa od 52.000 pa sve do 75.000 milijardi eura, što bi značilo da je stvorila derivata u visini do 20 njemačkih BDP-a. Jasno je da u tolikoj količini podređenih obveznica postoje ne mali broj ultra toksičnih, koje predstavljaju sistemski rizik (ne samo eurozone). Blage mainstream analize govore da u trenutnim bilancama Deutsche Bank postoji teret od 32 milijarde eura ‘izrazito visokog financijskog rizika’. Za analitičare koji nemaju dlaka na jeziku, problem je dakako mnogo veći.

Izvor: Zero Hedge
Izvor: Zero Hedge

Hrvatska u svijetu dominantne neo-liberalne ekonomije

Položaj Hrvatske u (toj i takvoj) europskoj stvarnosti nije baš zavidan. Naša politika, ona lijeva i ona desna, hipnotizirana europskim vrijednostima, obezvrijedila je nacionalne interese. Pokazalo se pritom da su “europske vrijednosti” samo jedna virtualna konstrukcija, jedna fikcija, iza koje u stvarnosti stoje interesi bogatih elita. Nikada u povijesti Hrvatska nije bila toliko zadužena, a da istovremeno bude toliko većinski siromašna i s toliko velikom štednjom elitne manjine. S druge strane, nikada hrvatska birokracija nije bila toliko odvojena od politike i toliko arogantna prema osiromašenim građanima republike. Dok se dnevno ažuriraju ideološke političke podjele nastale u nacionalnom konfliktu iz drugoga svjetskoga rata, Hrvatskom u stvarnosti, preko birokratske strukture, vladaju financijske elite bez ikakvih nacionalnih osjećaja.

Kriza u HDZ je teža nego što se to može iskazati u nekoliko riječi. Ako stavimo na stranu usamljenog kritičara, ekonomistu Gorana Marića, unutar HDZ nije se diferencirao niti jedan uvjereni suverenista. Hrvatska je nažalost pokazala kako nema intelektualne političke desnice, sa stvarnim patriotskim osjećajima, stoga će i HDZ, pod krinkom demokršćanskih vrijednosti, konačno preuzeti liberali.

Hrvatska nema ni stvarne političke ljevice, jer je i ta opcija, pod krinkom europskih vrijednosti, također preuzeta od liberala. Ponajprije zbog nevjerojatnog arhaizma hrvatske desnice, koja mentalno živi u nekim prošlim vremenima, ključne političke poluge vlasti u Hrvata konstantno imaju liberali. Dolaskom Plenkovića liberalna opcija će se samo još jače učvrstiti.  U Hrvatskoj je, summa summarum, pobijedila ideologija jedne male političke skupine, to su liberali u narančastim majicama Hrvatske Narodne Stranke. Pobijedila je Vesna Pusić, utoliko da će novoj lijevoj koaliciji podariti svoj brend ‘narodnosti’, a za uzvrat dobiti koliko god traži ministarstava, javnih firmi ili mjesta u saboru. U sljedećem mandatu liberali premoćno osvajaju Hrvatsku, premda svi znaju da ta ideologija ne prelazi hrvatski izborni prag. Ne bi se onda trebalo ni čuditi da nekom ironijom sudbine gospođa Pusić postane i glavni tajnik Ujedinjenih Naroda.

Poljska i Mađarska nositelji gospodarskog suverenizma

Jedno nas može utješiti, neo-liberalna ekonomska paradigma doživljava slom za slomom. San ujedinjene, solidarne Europe, razbio se o hrid sebičnih financijskih interesa, a još uvijek vladajući europski liberali, koji još snivaju stvaranje nadnacionalne države, nemaju stvarne podrške u europskim državama. Ovaj paradoks će uskoro doći do opće političke svijesti, a s njime i činjenica da je u konačnici svaka republika ponaosob odgovorna za sudbinu svoga naroda, odnosno da je, realno, samo Europa solidarnih i suverenih naroda svima doista prihvatljiva. Suverenizam je bauk samo za one koji se straše odgovornosti. Činjenice pokazuje kako samo države koje preuzimaju odgovornost prosperiraju. Poljska nije doživjela ni krize ni recesije od kad je započela integracijske procese s EU. Jedan od ključnih razloga je taj što Poljska nikada nije izgubila kontrolu nad svojom Centralnom bankom. Mađarska je tonula sve dok suverenista Viktor Orban nije imenovao čovjeka od svog povjerenja za guvernera Centralne banke. Nema suverenosti bez monetarnog suvereniteta. Ne dokazuju to samo Poljska i Mađarska, to dokazuju Velika Britanija, Norveška, Švedska i mnoge druge zemlje.  A da se tu ne radi veličini zemlje, o snazi ekonomije ili težini zaduženosti, već da se radi o veličini slobodarskoga duha, najzorniji primjer je malešni Island.

Damir Živković, vanjski suradnik Novih Pogleda/ocean-s-margine, foto: Wikipedia

Facebook Comments

Vezani članci

1 Komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *