Select your Top Menu from wp menus

Srednjeeuropska orjentacija Hrvatske – noćna mora lijevo-liberalnih snaga

Srednjeeuropska orjentacija Hrvatske – noćna mora lijevo-liberalnih snaga
Foto od:wikipedia

Po čemu bi, na koncu, Hrvatima bio bliži arhetipski Francuz, Nizozemac i Škot od Mađara ili Poljaka. Čak štoviše, iskustvo vjerski i etnički heterogene Austro-Ugarske koje dijelimo s većinom srednjeuropskih naroda može biti gledano iz kuta benefita, te ono predstavlja solidan povijesni temelj i praktički smjerokaz tj. udžbenik u razvijanju kvalitete suživota u višenacionalnim zajednicama, što je osobito bilo naglašeno u kulturno-političkom angažmanu pokojnog Otta von Habsburga koji se do kraja svojeg javnog djelovanja zalagao za srednjeuropski put Hrvatske – i to ne u formi dolaska novajlije, već povratka davno izgubljenog člana obitelji.

Isticanje poželjne srednjoeuropske orijentacije Hrvatske nemali broj puta se našlo izvrgnuto progresističkoj kritici i podsmjehu domaćih pera s lijeve strane političkog spektra. Štoviše, u takvim prilikama polemička oštrica autora se počesto usmjerava na onoga tko ideje iznosi u javnost . Pritom se rasprava “oplemenjuje” uvođenjem argumentum ad hominem diskreditacije glasnika poruke – dok je ad rem pobijanje tvrdnji iznesenih u samom sadržaju poruke u drugom planu. Stoga se, kad je riječ o dekonstrukcijskim i raskrinkavajućim osvrtima na „zablude i mitove“ proklamiranog srednjoeuropskog kursa, kroz takav diskurs svjesno prožima i obračunavanje sa ideološkom matricom Karamarkovog HDZ-a i njegovom unutarnjom politikom. Ali i s predsjednicom RH kao najistaknutijim nositeljem spomenute ideje u hrvatskom javnom prostoru, prikazanom kao ekspoziturom središnjice HDZ-a.

Prezentirana vanjskopolitička srednjoeuropska (kod ministra Kovača) ili baltičko-jadranska koncepcija (kod predsjednice Grabar-Kitarović) tek je posredni čimbenik u cijeloj toj priči i prilika da se u medijskim objavama jedan čitav kulturni krug između Baltika i Panonije stereotipski i diletantski strpa u retoriku „ako su oni za to (HDZ) – nevljalo je“. Dakle, Srednja Europa tek je pogodan objekt kritike za daljnju ridikulizaciju i banaliziranje suprotnog tabora, usljed koje pada kao kolateralna žrtva. Propagandni stil koji se vodi tom logikom odavna je poznat kao legitimno sredstvo diskreditacije protivnika i jedna od elementernih tehnika u gradnji uvjerljive kvaziargumentacije u svijetu i kod nas, a ono što predstavlja temeljni problem u diskutabilnoj objektivnosti takvih „kritičkih“ pristupa jest upadljiva selektivnost u argumentiranju i evaluaciji teme, kao što smo imali priliku vidjeti u pojedinim napisima na etebliranim web-portalima gdje se pojam srednjoeuropske tradicije ilustrirao prigodnim fragmentima sa naglašenim negativnim predznakom iz povijesti Poljske, Češke, Austrije, Mađarske ili Slovačke, obično osobama, organizacijama i pokretima filonacističke ili profašističke naravi, izostavljajući sve ono što sačinjava kompleksnost i slojevitost povijesti nekog društva i države a što nije uklopivo u difamacijske agitprop konstrukcije.
Isprdavanje i potcjenjivački pamfletizam, te obezvrijeđivanje i demonizacija srednjeuropske tradicije kao iole spomena vrijednog segmetna kulturne povijesti Europe možda zvuče razumljivo i racionalno, sa pozicije kolonijalnog diskursa, nekomu tko dolazi sa europskog Zapada. Zapadnjak čijem je okruženju svojstvena višestoljetna tradicija kapitalizma, građanskog društva i političkog pluralizma, te ekonomske i tehnološko-razvojne dinamike, možda će se i prepoznati u tezi slovenskog marksističkog superstar filozofa Žižeka kako Balkan Englezu počinje preko Kanala, a Nijemcu već u Beču, ili pak u Bavarskoj. Stoga bi prosječnom Londoncu ili Parižaninu svaka afirmativna valorizacija Srednje Europe i sugeriranje društveno-kulturnog povezivanja s tim perifernim kutevima starog kontinenta bila ravna skoku s konja na magarca – nazadnjački pomak iz nukleusa na periferiju.

Uspomena na Austrougarsku kao jedini funkcionalan model države

Međutim, u kontekstu hrvatske nacionalne povijesti i hrvatske društveno-političke zbilje na početku 21.stoljeća opterećene jugoslavenskim iskustvom, te s obzirom na kolektivnu memoriju koja nas uvjetuje kao dio nekadašnjeg originalnog srednjeuropskog imperija, javni spomen sintagme „srednjoeuropska tradicija“ budi ponajprije reminiscencije na Austro-Ugarsku. I do danas je ona ostala mitski ukorijenjena u pučkoj memoriji i svakodnevnom govoru kao svojevrsni idealtip društva s visokom razinom funkcionalnosti sustava i društvene odgovornosti, koji je u usporedbi sa Jugoslavijom, kao modelom političke stvarnosti kakvoga se jedino i sjećamo, u mnogočemu vrijednosno nadmoćan te percipiran kao mitska Arkadija – nešto za čim se žalilo. Kao takva, Austro-Ugarska je kao pojam civiliziranosti transgeneracijski prenošena od tisuća suvremenika Franje Josipa na njihove potomke koji su svoje životne nazore i uvjerenja usvajali u bitno drugačijim uvjetima, pod okriljem balkanske bačve baruta i sustavnog kaosa; suočeni sa društvenom degradacijom, bujanjem koruptivne i kleptokratske močvare kakvu je balkanština ostavljala za sobom uvlačeći se sustavno i institucionalno od 1918. godine u svaku poru društva.

palagruža_svjetionik
Svjetionik Palagruža, izgrađen 1875.g. izvor: pomorac.net

Slikovito se ta mitska sjeta i vezanost pozitivnih asocijacija prema srednjoeuropskim centrima moći dade objasniti na malim sredinama Dalmacije, primjerice, gdje su zemljišne knjige, pravni i upravni standardi, te infrastrukturni objekti poput svjetionika, puteva, uređenih cesta, te malomišćanskih lučica i betonskih riva percipirani kao preživjelo nasljeđe austrijske uprave. Često i u tragikomičnom tonu kao posljednji primjeri kapitalnijih građevinsko-infrastrukturnih projekata i administrativnih pothvata u određenim sredinama. Slično je i u susjednoj BiH gdje je Austro-Ugarska bila sinonim modernizacije, pionirske industrijalizacije i europeizacije. Suvišno je i pretenciozno, stoga, u bilo kojem obliku evociranja kulturološke povezanosti Hrvatske sa starom Europom tražiti rješenja koja bi nužno išla ka premošćivanju tog bliskog nam kulturnoga kruga, i težiti forsiranju postavljanja fokusa na klasični europski Zapad ili sjever Europe s kojima smo u rubnim doticajima i koji su na nas ostavili periferni utjecaj, poglavito preko globalizacije, medija i virtualnog svijeta pop-kulture, te s kojima malo što djelimo u pogledu dugotrajnijih struktura koje oblikuju društveno-političku zajednicu –religije, jezika, pučke kulture, socijalne interakcije, odnosa prema društvu, i načina poimanja svijeta oko sebe – mentaliteta, općenito.

Lijevo-liberali – veći katolici od Pape

Stoga, napadati srednjoeuropsku vrijednosnu orijetaciju kao zaostalu i rigidno anticivilizacijsku, te njoj suprostavljati ideale zapadne civilizacijskog kruga kao točke kojima se Hrvatska može zakvačiti za europsko tkivo odudara od stvarnosti i realistične vanjske politike. U određenoj mjeri lijevo-liberalna retorika prelazi i u nekritičko štovanje superiornosti zapadnjačkih kulturnih utjecaja tj. minorizaciju stvaralaštva i svjetonazorskih standarda autohtonih društava na europskom istoku i jugoistoku, pa se radi legitimitanja vlastitog europejstva i naprednosti mnogi javni komentatori predstavljaju „većim katolicima od Pape“. Po čemu bi, na koncu, Hrvatima bio bliži arhetipski Francuz, Nizozemac i Škot od Mađara ili Poljaka. Čak štoviše, iskustvo vjerski i etnički heterogene Austro-Ugarske koje dijelimo s većinom srednjeuropskih naroda može biti gledano iz kuta benefita, te ono predstavlja solidan povijesni temelj i praktički smjerokaz tj. udžbenik u razvijanju kvalitete suživota u višenacionalnim zajednicama, što je osobito bilo naglašeno u kulturno-političkom angažmanu pokojnog Otta von Habsburga koji se do kraja svojeg javnog djelovanja zalagao za srednjeuropski put Hrvatske – i to ne u formi dolaska novajlije, već povratka davno izgubljenog člana obitelji.
Nadalje, zajedničke veze i dodirne točke Hrvatske i većine zemalja Srednje Europe leže i u polustoljetnom egzistencijalnom nasljeđu boljševičke inačice socijalizma, koja doduše u svojoj totalitarnosti među zemljama istočne Europe jest oscilirala i negdje pokazivala manje ili više ljudskije lice, no model reorganizacije društva na kojem je vladavina lenjinističke diktature proleterijata počivala bio je isti –neupitnost autoriteta i diktata Partije, zatiranje individualnosti i višeslojnosti društva, te nasilno oblikovanje “novog čovjeka” drastično drugačijeg od svega nastalog u europskom civilizacijskom krugu do tada. Problem je to kakav obični Francuz ili Škot ne razumiju, čiju povijesnu dimenziju i odjelovljenje na terenu nisu upoznali, te za razliku od zemalja istočnog komunističkog bloka, ne osjećaju dugoročne posljedice deformiranja mentaliteta ljudi izoliranih od slobode samoostvarenja i izražavanja, otvorenog tržišnog gospodarstva, temeljnih građanskih i nacionalnih prava, te političkog pluralizma.

Zaboravljeni grijesi zapadnoeuropskih zemalja. Kolonijalizam ćemo oportuno – prešutjeti!

Ponad svega, tendeciozni kriticizam „srednjeuropske tradicije“ ne uzima u obzir činjenicu da su radikalizacijski fenomeni kakve nalazimo u tom prostoru tijekom 20.stoljeća, tj. razni deficiti demokracije i razne filofašističke pojavnosti i poludiktature, koji se prilažu kao argumenti pri portretiranju fašistoidnosti i neljudskosti Srednje Europe, bili rezultat geopolitičke stješnjenosti tih zemalja između velikih tabora suprostavljenih u nadmetanju za kontrolu europskog istoka i podjelu plijena sastavljenog od manjih etničkih zajednica. U pravilu su predstavljali reaktivne fenomene na aspiracije velikih sila ili pak tzv. pse čuvare koji su se razvijali i uspinjali na domicilnim političkim scenama pod podrškom izvanjskih faktora, bilo Hitlerove Njemačke, Staljinova Sovjetskog Saveza, ili liberalnih demokracija Francuske i Velike Britanije. Slijedom toga, podložnost zemalja srednje Europe manipulativnim utjecajima i ekspanzionističkim težnjama izazvala je reakcije u obliku tih navedenih “primjera srednjeuropske uskogrudnosti” koju selektivnim pristupom kritičari nabijaju na nos zagovornicima te politike. S druge strane, upravo autohtona tendencija suvremenih političkih vodstava zemlja srednje Europe da se kohezijom izdignu iznad ranjive pozicije monete za potkusurivanje, ključni je motiv udruživanja u asocijacije poput Višegradske grupe, niza pro-NATO regionalnih vojnih inicijativa ili pak projekta Jadran-Baltik-Crno More.

 

WHM112033 Slaves on the West Coast of Africa, c.1833 (oil on canvas) by Biard, Francois Auguste (1798-1882); 64x90 cm; © Wilberforce House, Hull City Museums and Art Galleries, UK; French, out of copyright
WHM112033 Slaves on the West Coast of Africa, c.1833 (oil on canvas) by Biard, Francois Auguste (1798-1882); 64×90 cm; © Wilberforce House, Hull City Museums and Art Galleries, UK; French, out of copyright

Generaliziranjem imputirati srednjoeuropskom kulturnom krugu – a u kontekstu migracijske krize, zemljama Višegradske grupe – zločinačke i antihumanističke karakteristike isticanjem tih povijesnih fenomena obilježenih generičkim fašizmom i rasizmom, koji svojevremeno po ničemu nisu bili specifični samo za područje srednje Europe, krajnje je neprimjereno trganje iz konteksta i suštinski zlonamjerno, jer bi se sličan prosudbeni aparat mogao primijeniti i na kolonijalne politike zapadnih Zemalja te njihove prakse u zemljama trećeg svijeta. Povijesni anakronizam u isticanju civilizacijske naprednosti europskog Zapada spram onovremenog fašističkog miteleuropskog zaleđa između Njemačke i SSSR-a ogleda se i u činjenici da je fašizam kao politički sustav sve do koaliranja s nacizmom bio čak i poželjan partner liberalnim demokracijama u uspostavi široke antikomunističke brane u Europi, što je primerice razvidno iz međunarodnog statusa Fašističke stranke u Italiji kakav je uživala 30ih godina prošlog stoljeća. Štošta bi se,dakle, moglo predbaciti i Francuskoj Republici do indokineske i alžirske epizode 1960-ih godina XX.stoljeća, i kolonijalnoj Beligiji Leopolda II, i viktorijanskoj Velikoj Britaniji. Ili pak, odmahnuti rukom na sve to i relativizirati konstatacijom kako te problematične pojavnosti u kojima je grubo kršenje ljudskih prava bilo neodvojivo od državne politike, nisu bile sadržajni dio domaće političke scene tih zemalja, te kao takve ni svjestan izbor građana i odraz njihova svjetonazora. Naravno, analogno tomu, može se postaviti pitanje u kolikoj mjeri je odvoz Židova vagonima u Auschwitz bio izraz političkih stavova i civilizacijske zrelosti Poljaka – što je pak uporišna teza članka na t-portalu u dokazivanju samorodne fašistoidnosti u Srednjoj Europi.

Tko je kolijevka demokracije? U Poljskoj se u 18. stoljeću kralj birao u parlamentu

I dok, na primjeru Poljske, ekspanzivni tvrdolinijaški nacionalizam premijera II. Poljske Republike Jozefa Pilsudskoga (1926.-1935.) može bez problema biti okarakteriziran kao reprezentativno obilježje poljskog „stanja uma“, zašto toj slici ne bismo putem istih kriterija mogli kontrirati npr. isticanjem nasljeđa novovjekovne poljske „Rzeczpospolite serenissime“ koja je od 16. do kraja 18.stoljeća obuhvaćala znatan dio kasnijih teritorijalnih i interesno-sfernih geostrateških apsiracija Pilduskoga. Kao jedinstven primjer u tadašnjoj Europi, predstavljala je iskonski multikulturnu i multireligijsku državnu tvorevinu koja je počivala na načelima aristokratske demokacije i vodila se praksom parlamentarnog biranja vladara (kralja), što je za tadašnje europske monarhističke standarde bila puka utopija i nedostižan standard demokratičnosti. Zanimljiv je podatak da je Poljska s polovice 18.stoljeća imala dvostruko veći udio stanovništva s pravom političke participacije od tadašnje Engleske, domovine Povelje sloboda. Država je to u kojoj se funkcionalan miks različitosti ogledao i u službenoj uporabi poljskog, latinskog, litavskog i bjeloruskog jezika. Ali i primjer suživota i konstruktivnosti među stanovništvom različitih vjera u vremenima kad je Europa bivala potresena revolucionarnim gibanjima, vjerskim ratovima i krvoprolićima, progonima Židova i „heretika“.
Pred zemljama (negermanske polovice) Srednje Europe, bivših komunističkih zemalja – a danas članica Višegradske grupe, i pribaltičkih republika – dug je put u konsolidaciji demokracije i vježbanju javne i društvene odgovornosti pojedinca, budući da prema psihologijskom gledištu ljudsko biće nije sklono ostvarenju radikalnog pomaka u promjeni stavova i uvjerenja tijekom života zrelog čovjeka. No, kao takva ona u komparativno-civilizacijskom smislu bez ikakve dvojbe predstavlja korak ispred zemalja balkanskog tamnog vilajeta u vezi kojega njegova literalna i pop-kulturna predodžba o području u kojem prošlost ne prolazi, a vladaju standardi orijentalnog bezvlašća i nasilja, sustavnog nereda i kaosa, nije bez temelja…koliko god često puta ona živjela u javnom prostoru kao propagandistički konstrukt lansiran i uzgajan od strane istih onih koji sa docirajućeg liberalno-progresističkog pijedestala dižu nogu na spomen srednjeuropskog kulturnog kruga. Za razumijeti život u današnjoj heterogenoj Europi, u nadnacionalnoj tvorevini sačinjenoj od mnoštva naroda, jezika, vjera i kulturnih specifikuma, gdje se ispod površine paneuropskog jedinstva sudaraju stari antagonizmi i suprostavljeni interesi nacija –narodi iz srednjeuropskog kulturnog kruga, sa područja nekadašnje Poljsko-litavske unije i zemalja bivše Austro-Ugarske imaju pred sobom i u svojim korijenima dovoljno povijesnih lekcija i iskustvenih spoznaja da iznađu model koji bi mogao funkcionirati u sjedinjenju različitosti, i prilagode ga aktualnostima i suvremenim izazovima s kojima se Europa suočava.

Autori: Ivan Žalac i Goran Koprivnjak – Analitičari Novih Pogleda

Facebook Comments

About The Author

Vezani članci

Srednjeeuropska orjentacija Hrvatske – noćna mora lijevo-liberalnih snaga

Objavljeno u: Srednjeeuropska orjentacija Hrvatske – noćna mora lijevo-liberalnih snaga
Pregledavate post 1 (od ukupno 1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.