Select your Top Menu from wp menus

Snažan udarac UDBA-i iz Australije: Kako su jugoslavenske službe planirale i organizirale terorističke napade

Snažan udarac UDBA-i iz Australije: Kako su jugoslavenske službe planirale i organizirale terorističke napade

Paul Daley, britanski istraživački novinar i publicist s trajnom adresom u Canberri  otvorio je temu terorističkih prijetnji koje su postale svakodnevica u Europi na način da je usporedio prijetnju sadašnjeg islamskog terorizma u Australiji sa terorizmom koji je 70-ih godina prošlog stoljeća pripisivan hrvatskim nacionalistima, ali s snažnim potpisom jugoslavenskih obavještajnih službi koje su odgovorne za većinu terorističkih aktivnosti.

Paul Daley, FB profil
Paul Daley, FB profil

Ovaj događaj u tijeku rasvjetljavanja monstruoznih zločina u Muenchenu koje su činile tadašnje jugoslavenske tajne službe pokazuje da su službe bivše Jugoslavije imale doticaj s najstrašnijim zločinima širom svijeta gdje je živjela zajednica Hrvata, protivnika komunističkog sustava kakav je bio od 1945 do 1990 godine. Britanski The Guardian je prenio kolumnu Paula Daleya koji daje novo svjetlo na terorističke aktivnosti jugoslavenskih tajnih službi i način na koji su tajne službe tog komunističkog režima aktivno provodile. U vodećim hrvatskim medijima ni traga o takvim događajima koji će vjerojatno nakon presuda u Muenchenu odrediti sudbinu mnogih sljednika tog zločinačkog sustava. Treba reći da je The Guardian inaće vrlo popularan našem “mainstreamu”, osobito lijevom dijelu istok, ali kod ovakvih slučajeva i dalje vlada gotovo potpuna šutnja.

Paul Daley, kako prenosi The Guardian piše o hrvatskoj šestorki i osuđenoj na dugogodišnje kazne pod klimavom optužnicom za terorizam na temelju pokajničkog iskaza jugoslavenskog agenta, Srbina, Vitomira Misimovića koji se u Australiji predstavljao kao Vico Virkez sudionik navodnog pripremanja terorističkog bombaškog napada na kazalište te druge objekte koji će biti spomenuti kasnije.

Paul Daley, The Guardian

Izabrana senatorica Pauline Hanson je iznijela smionu tvrdnju kako smo usred terorističke prijetnje koja se manifestira kao politički motivirano nasilje kakvo još Australija nije iskusila.

Ona ne ukazuje samo na radikalne džihadiste već puno šire, na muslimane kojima bi po njoj trebalo zabraniti ulazak u Australiju.

Doista kada je prošli tjedan govorila na programu ABC televizije u emisiji QandA rekla je: „Imamo terorizam na ulicama kakav nikada nismo prije imali. Imamo počinjena ubojstva u ime Islama, kao što imamo kafić Lindt, Curtisa Chenga i dvoje policajaca u Melbournu, zar ne? Dakle ovo se dogodilo. Imate radikalizaciju“ – istakla je Hanson.

Tony Jones, voditelj emisije je odgovorio: „kada kažete da nikada prije nismo imali terorizam u našoj zemlji to jednostavno nije točno… 1970-ih smo imali više bombaških napada počinjenih od hrvatskoh katoličkih ekstremista. Ovo se već dogodilo u Australiji, nije prvi puta“.

Dok je Jones u pravu oko činjenice da je Australija bila pozornica političkog nasilja  za koje su bili okrivljeni  hrvatski ekstremisti (među kojima je bilo i katolika), sada sve više u javnost izlaze potvrde koje ukazuju da je ta teroristička aktivnost hrvatskih emigranata u stvari planirala i organizirana od strane tajnih jugoslavenskih agenata i provokatora.

U listopadu će biti objavljen treći svezak službene povijesti ASIO-a (Australian Security Intelligence Organisation)  povjesničara i bivšeg obavještajca Johna Blaxlanda, knjiga će pokrivati i slučaj poznatiji kao „Hrvatska šestorka“, slučaj koji ne samo da podsjeća na visoku razinu strašne korupcije policije Novog južnog Walesa tijekom 70-ih već očiti neuspjeh ASIO-ove protuterorističkih i kontrašpijunskih operacija u odnosu na Hrvatsku i Jugoslaviju i jedan od doista zabrinjavajučih podbačaja sudstva krajem 20. stoljeća u Australiji.

2012.godine knjiga Hamisha McDonalda „Framed“ jezgrovito je kontekstualizirala okolnosti pod kojima je šest mladih australskih državljana Hrvatskog porijekla (svi su bili Hrvatski nacionalisti) optuženo i osuđeno za urotu za bombaški napad na Elizabetansko kazalište u Sydneyevom Newtownu, gradsku vodoopskrbnu mrežu i nekoliko poslovnih objekata u gradu.

Hrvatska šestorka, Australija
Hrvatska šestorka, izvor: The Guardian

To su bili Max Bebić, Vic Brajković, Tony Zvirotić, Joe Kokotović, Ilija Kokotović i Mile Nekić. Svaki je proveo do desetljeća u zatvoru nakon što im je očigledno sve namjestio agent Jugoslavenske tajne službe koji je radio kao operativac u Australiji.

Većina od 160.000 useljenika iz tadašnje Jugoslavije koji su došli u Australiju nakon WW2 kao migranti su bili Hrvati. Nacionalisti i večinski katolici, koristili su svoje slobode u Australiji kako bi glasno prosvjedovali, ponekad i izuzetno nasilno protiv Titove komunističke Jugoslavenske federacije.

Hrvatski aktivizam je bio politički polariziran u Australiji.

Kako McDonald ističe u „Framed“: „To je bilo prikladno oružje za australsku ljevicu za korištenje protiv koalicijske vlade i Canberrinog sigurnosnog aparata. Hrvati su bili stigmatizirani kao nacisti zbog ratne kolaboracije i nacionalističke organizacije – Ustaše, nastale nakon njemačke okupacije“.

Nakon pobjede laburista na izborima 1972.godine, među prvim potezima novoga državnog tužitelja Lionela Murphya je bio upad u ASIO-ov stožer u Melbournu u potrazi za podacima o hrvatskom ekstremizmu koje je vjerovao da agencija skriva od nove Whitlamove vlade.

Postojao je istinski razlog za zabrinutost ASIO-a, policije i vlade zbog ekstremnog dijela Hrvatskog nacionalističkog pokreta u Australiji. Nasilje i dimne bombe na nogometnim utakmicama klubova sa hrvatskim i srpskim simpatizerima su bili česta pojava, kao i prijetnje protiv jugoslavenskih diplomata (od kojih je dobar dio zapravo bio obavještajni kadar) u Australiji, i prijetnje lokalnim granama federalnih poslovnih objekata.

ASIO je bio aktivno uključen u operacijama nadzora manjeg razmjera usmjerenim na nasilne hrvatske ekstremističke organizacije u šesdesetima i sedamdesetima kako Blaxland opisuje u drugom svezku službene povijesti ASIO-a „The Protest Years“. Protuterorističke operacije su dobile veću hitnost nakon bombaškog napada na ured JAT-a u Melbournu u studenom 1977, istog vikenda kada je bio i nasilni prosvjed ispred konzulata federacije u Sidneyu.

Slijedeće je godine hrvatska ekstremistička grupa bila otkrivena kako uvježbava članove na jugoističnoj obali Australije.

ASIO je u međuvremenu isto bio svjestan kako se lokalni Jugoslavenski agenti pokušavaju ubaciti u ekstremnije Hrvatske grupe. McDonaldova knjiga istiće vjerodostojne prijedloge kako su Jugoslavnski agenti provokatori infiltrirali neke od tih grupa, uključujući i onu koja je provodila vojne treninge.

Jugoslavija se već bila žalila preko diplomatskih kanala na opasnost koja prijeti njenim predstavnicima i imovini u Australiji od tih ekstremista.

Situacija je sigurno bila uznemirujuča za ASIO, u jednu ruku su morali provoditi protuterorističke mjere protiv Hrvatskih ekstremista, a u drugu ruku kontraobavještajne mjere protiv jugoslavenskih špijuna u Australiji.

U takvom ambijentu 8. veljače je Vico Virkez ušao u policijsku postaju Lithgow zapadno od Sidneya i „priznao“ njegovu navodnu ulogu u planiranom bombaškom napadu na kazalište u Newtownu (gdje je Jugoslavenska produkcija trebala biti priređena pred 1600 posjetitelja), kao i napad na Sidneysku vodoopskrbu i razne jugoslavenske poslovne objekte.

ASIO je bio svjestan Virkezovih prijašnjih kontakata sa Jugoslavenskim konzulatom u Sidneyu i trebao je posumnjati u njegovu priču. Virkez je telefonski kontaktirao konzulat kako bi rekao da će priznati nekoliko sati prije nego što je to doista napravio. Vjeruje se kako je ASIO presreo taj telefonski razgovor.

Policija Novog južnog Walesa je uhitila „Hrvatsku šestorku“ na osnovu Virkezovih informacija.

Virkez koji je svjedočio protiv „šestorke“ je bio osuđen na 26 mjeseci zatvora, ali je oslobođen nakon 10 mjeseci i dozvoljen mu je povratak u Jugoslaviju. Ostali članovi „Hrvatske šestorke“ su bili osuđeni na gotovo 15 godina svaki.

Unatoč  eksplozivima koji su bili nađeni u domovima optuženih (svi trgovci), optužnica je bila manjkava od samog početka. Jedan on optuženih je bio premlačen tijekom ispitivanja od zloglasnog Sidneyskog odjela za istraživanje kriminala. Svi optuženi su kasnije povukli „priznanja“ koja su dali na početku, petorica u nepotpisanim usmenim iskazima.Policija je inzistirala kako su priznanja bila dobrovoljna i kako su doista našli eksplozive i detonatore u domovima optuženih.

No 1991. novinar ABC-a Chris Masters je našao Virkeza u Jugoslaviji. Virkez je izjavio kako je on zapravo Srbin, Vitomir Misimović. Priznao je kako je radio u ime jugoslavenske vlade na infiltraciji i špijuniranju australsko-hrvatske zajednice.

Žalbe „šestorke“ su bile odbijene. I na dugoročni bijes Hrvatske zajednice sva šestorica su odslužila svoje kazne. Obrani je odbijen pristup dokumentima ASIO-a važnih za Virkezove dokaze.

McDonald piše: „Na sudu se držao iskaza pisanog od policije. Niti jedan od šestorice nije bio kriv za bombašku zavjeru, a u tom vremenu mnogi tadašnji policajci su bili pod sumnjom. Roger Rogerson (vodio je jednu raciju koja je uključivala troje optuženih i koji je osuđen prošli mjesec zbog ubojstva) je trebao ići u zatvor. CIB i njegovi odredi su bili raspušteni kao „leglo korupcije“.

Postoji critica u McDonaldovu izvješću operacije nadzora od australskih službi i jugoslavenskih agenata koji se danas čine strašnim u svijetlu prezagrijane političke retorike o muslimanima i nacionalnoj sigurnosti.

„Mi smo bili muslimani toga vremena“,-  citira Branka Miletića, hrvatsko-australskog novinara.

Biti će zanimljivo kako će u listopadu posljedni svezak službene povijesti ASIO-a opisati ovu neobičnu, sramotnu i užasnu epizodu u propustima Australskih obavještajnih službi, provedbi zakona i podbačaju pravde.

Hanson je u krivu kada izjavljuje da Australija nikada prije nije imala politički i možda religiozno motivirani terorizam, ali je jasno da terorizam povezan s Hrvatskim ekstremizmom u šezdesetima i sedamdesetima nije uvijek bio onakav kakav se na početku činio.

Paul Daley jasno ukazuje na razmjere korupcije u čak jednoj izrazito razvijenoj demokraciji Australije koja je činila hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Australiji velike probleme prikazujući ih terorističkim organizacijama, a sve zbog snažnog djelovanja jugoslavenskih tajnih službi. Međunarodna zajednica je očito tolerirala jednom od najvećih svjetskih zločinaca Josipu Brozu Titu njegovo koketiranje sa zapadno-europskim državama u vrijeme hladnog rata. Međutim, za svaku osudu je toleriranje organiziranja terorističkih zločina koje su jugoslavenske službe provodile širom svijeta zbog čega se danas sudi Zdravku Mustaću i Josipu Perkoviću, vjerujemo prvim u nizu za monstruozne zločine koje su činili u interesu zločinačkog komunističkog sustava.

Ovaj članak stidljivo otvara knjigu srama za koju su znale mnoge svjetske velesile, ali su te zločine ignorirale jer nije bio politički interes stvaranje neovisne države Hrvatske te razbijanje Jugoslavije. Danas su se ta vremena promijenila te je za neke svjetske centre moći Hrvatska prepoznata kao stabilan i poželjan politički partner. Otvaranjem arhiva i skidanjem stigme s hrvatskog naroda otvara se put da napokon Hrvatska postane mjesto poželjno za život u kojem će Hrvatska biti značajan faktor na prostoru – od Jadrana do Baltika te što dalje od raznih Misimovića, Pratesa i sustava koji oni predstavljaju.

Ova tema je samo načeta bi mogla postati mnogo zanimljivija u listopadu kada se očekuje novi dio službene povijesti ASIO-a od Johna Blaxlanda koji će dati više detalja oko ovog slučaja, tada bi trebali imati punu sliku o odgovornosti za ovaj slučaj u Jugoslaviji i Australiji. Mogla bi nekim ljudima doista ova jesen biti vruća.

Goran Koprivnjak/M.G/I.Ž., foto: Ilustracija NP

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *