Select your Top Menu from wp menus

Ruska Pravda se pridružila propagandi Dačića i Vulina – Milošević je nevina žrtva Haaga i SAD-a

Ruska Pravda se pridružila propagandi Dačića i Vulina – Milošević je nevina žrtva Haaga i SAD-a

Nedavna rehabilitacija Miloševićeve politike iz 90ih kakvoj smo imali prilike svjedočiti iz kontroverznih izjava dvojice visokorangiranih srpskih političara, Ivice Dačića i Aleksandra Vulina, našla je svoje odjeke i u svjetskim medijima.

Ruska Pravda (englesko web izdanje) tako je objavila članak “Milošević: ubojstvo nevinog čovjeka”, u kojem se glavne teze o nevinosti srbijanskog predsjednika grade upravo na klimavim argumentima koje je nedavno iznijela spomenuta dvojka, a tiču se pravorijeka Haaškog suda glede slučaja Karadžić. Naime, Dačić i Vulin su ustvrdili kako je prema obrazloženju presude Karadžiću, Slobodan Milošević indirektno i posthumno oslobođen krivnje za organiziranje etničkog čišćenja, deportacije i ubojstva Hrvata i Bošnjaka u BiH, koja su mu se kao neupitnom i legitimnom državnom lideru Srbije stavljala na teret. Sve to popraćeno je neprikrivenim iskazivanjem simpatija prema eventualnom uvođenju Miloševićeve političke ostavštine u politički život Srbije, da bi se na koncu našlo pred zidom i bilo neslavno “odgođeno” za neke bolje dane, sudeći prema napisima srbijanskih medija o ozbiljnom nezadovoljstvu koje su kod premijera VUčića izazvali nepromišljeni potezi njegovih ministara.

Osnovne uporišne točke Dačić-Vulin teze o Miloševićevoj nevinosti Pravda je prihvatila kao osnovicu svog teksta i nadogradila intervjuom sa stanovitim francuskim novinarom, Dimitrijem de Koshkom. Kako je navedeno u dotičnom članku, de Koshko je intezivno pratio suđenje Miloševiću i boravio na području bivše Jugoslavije 1990ih godina, što ga naizgled čini vjerodostojnim ekspertom za komentar o Miloševićevoj upletenosti u sporna (ne)djela.

Da ne ulazimo u problem logičke greške koja se javlja pri pozivanju na “falše” autoritete (ako kažemo da je Y stručnjak, a Y tvrdi A=B, tad je A=B istinito), a jedna je od uvriježenijih propagandnih tehnika iz arsenala malih tajni velikih medijskih kuhara, ukratko ćemo predstaviti što dotični novinar tvrdi o Miloševiću. Drugim riječima, što Pravda kao potkrijepljenje tvrdnje o ekskulpiranju Miloševića prenosi svojim čitateljima na znanje:

– protiv Miloševića su izbačene ogromne količine laži i konstrukcija, naročito 1995. godine, u vrijeme predsjedničkog mandata Billa Clintona. SAD, kao najzainteresiranija strana, imale su svoj specifičan pristup ka rješavanju konflikta među etničkim skupinama u BiH, a masakr koji je izbio bio je vrlo brutalan.

– cijeli slučaj jugoslavenske disolucije se ogleda upravo u samoj Bosni i Hercegovini, gdje se Milošević strogo klonio bilo kakvih rješenja o podjeli teritorija.

Autor ovim indirektno tvrdi da se kroz genezu građanskog rata u BiH može objasniti i početak sukoba u Hrvatskoj, što sa povijesnog gledišta, i stajališta Međunarodnog suda pravda, nije točno, niti je u skladu sa osnovim kronološkim značajkama konflikta 1990ih i uzročno-posljedičnim vezama koje su bile na djelu u ratu u Hrvatskoj i BiH. Autor naime potpuno zanemaruje činjenicu da je konfliktni raspad BiH izbio nakon njena međunarodnog priznanja, i kao nastavak sinergijskog djelovanja JNA i pobunjenika u Hrvatskoj, dok je Hrvatska bila izložena agresiji prije međunarodnog priznanja, i to unutar federalnih okvira tadašnje SFRJ, te se ne može kategorizirati jednako kao slučaj građanskog rata u samostalnoj BiH.

– Milošević je tretiran medikamentima koji su neutralizirali učinak sredstava za sniženje povišenog krvnog tlaka, bez znanja o tome. Nizozemska vlada priječi pristup dokumentaciji, no iz Wikileaksa možemo doznati kako su haaški suci razgovarali sa djelatnicima američkog veleposlanstva u Nizozemskoj o detaljima liječenja.

De Koshko smatra da je nedvojbeno riječ o kršenju medicinske etike, i implicira umješanost američkih vlasti u manipulacije sa zdravstvenim stanjem Slobodana Miloševića.

De Koshko nadalje  navodi kako je hajka protiv Miloševića i nametanje njegove odgovornosti za događaje u BiH 1992-1995 počela nakon bombardiranja Srbije 1999, i to nakon što su propali napori da se dokaže genocidna politika na Kosovu i pronađu dokazi o 250 000 žrtava srpskog terora na Kosovu. Milošević je, prema njemu, uspjevao izbjegavati servirane mu provokacije i kao posljednji front na kojem ga se moglo i trebalo politički uništiti poslužio je Haaški sud.

Iako ne navodi izravne razloge njegove otvorene apologetike Miloševiću, ipak se dade iščitati kako ga Pravdin sugovornik smatra žrtvom zapadnjačke antisocijalističke kampanje. Iz partijske karijerne pozadine Miloševića, osobnih socijalističkih uvjerenja u koje se zaklinjao i titoističkog političkog odgoja, crpi i temeljnu odrednicu njegove tobože predodređene nevinosti, jer, kako kaže, Milošević je cijeli svoj život djelovao u duhu načela tzv. jugoslavenskog socijalizma, i njima se usmjeravao i prilikom vršenja dužnosti u Srbiji i Jugoslaviji. Miroljubivost srbijanskog predsjednika, pritom, argumentira skandalozno banalnim argumentom – upravo u njegovoj Srbiji 1990ih nije bilo etničkog čišćenja, misleći valjda na drugačija iskustva “naroda i narodnosti” u Hrvatskoj i BiH.

Milošević je, dakle, žrtva zavjere koja obuhvaća etablirane medijske i političke strukture i priječi prodor informacija o pravoj naravi njegove vladavine. De Koshko kao bitan dokaz svjesne zaboravljivosti zapadnih elita i medija ističe i zaborav na “protjerivanje Srba iz Krajine na brutalan način” imajući na umu “zločine prohrvatskih nacističkih bandi”. Nadodaje kako “oni” (nacističke bande) danas to isto rade i u istočnoj Ukrajini, te kako će istina, kad je riječ o Ukrajini, kao i u slučaju Miloševića, isplivati na vidjelo i uhvatiti čvršće korijenje tek desetljeće kasnije.

Poliranje Miloševićeve ličnosti provodi i banalnim tvrdanjama kako su zapadnjački mediji histerično nazivali novim Hitlerom, iako nikad nije uspostavio nikakav oblik diktatorske vladavine u Srbiji. Naravno, zavjerenička politika medijske oligarhije se nastavlja i dalje, te konstatira kako nezavinsni novinari koje su tada nazivali pro-Miloševićevim glasnicima, danas etiketiraju kao zastupnike Putinovih interesa.

Članak se prigodno završava ukazivanjem na licemjerje Zapada prema vlastitim zločinima i generiranom kaosu na Bliskom istoku, te prokazivanjem i kritiziranjem politike SAD-a koja destabilizira stanje u međunarodnim odnosima, te prisiljava Europu na trpljenje posljedica tih ratova i nereda u vidu izlaganja migrantskim valovima i terorizmu.

Na koncu, iz obveze prema objektivnom informiranju javnosti, dozi propagande koju ruska Pravda preuzima od srbijanskog političkog dvojca i nadopunjuje pridodanim antiameričkim i anti-NATO retoričko-propagandnim elementima za vlastite potrebe, prilažemo i dozu činjenica, objavljenih na twiter profilu odvjetnika Luke Mišetića, zasigurno daleko relevantnije osobe za komentiranje haaških presuda koje su se doticale Miloševića:

“Srbija tvrdi da je S.Milosevic “oslobodjen” u presudi Karadzicu, a vec je pravomocno “osudjen” u slucaju Martic”

Cp0h8TgWIAAvHMF.jpg

Ivan Žalac/Analitičar Novih Pogleda, foto: Ilustracija NP

Facebook Comments

Vezani članci

1 Komentar

  1. Pingback: Dok optužuje Hrvatsku za rehabilitaciju NDH, Srbija rehabilitira svoje politike devedesetih, kao i one četrdesetih. | Novi Pogledi

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *