Select your Top Menu from wp menus

Religijsko-kulturna slika Slovačke

Religijsko-kulturna slika Slovačke
Foto od:http://www.nitra.eu/templates/eworks/img_slider/sights/upper-town/cyril1.jpg

Na današnje područje Slovačke, u Karpatsku kotlinu, Slovaci se doseljavaju početkom šestoga stoljeća. U religijskom smislu su bili su klasični slavenski pogani, a kršćanstvo primaju u devetom stoljeću. Postoji sukob među povjesničarima jesu li Slovaci primili kršćanstvo iz smjera Zapada pod knezom Pribinom u prvoj polovici devetoga stoljeća ili su pak u igri sveta braća Ćiril i Metodije u drugoj polovici istoga stoljeća, koji su došli iz Bizanta.

            Češka historiografija potrošila je mnogo energije u rušenju dvije teze. Prva je teza da je moravska država na bilo koji način povezana s Bijelom Hrvatskom, a druga je teza da su Ćiril i Metodije ikada stupili na velikomoravsko tlo, naravno oba procesa su produkt češkoga nacionalizma. Doduše, mnogo arheoloških ostataka, od crkava do činjenice da se staroslavenski koristio u katoličkoj liturgiji svjedoče o tome da su Ćiril i Metodije stvarno bili u Slovačkoj, a i danas se ova dva sveta brata nalaze na slovačkim kovanicama od dva eura. Tu su ujedno i prve kulturne veze s Hrvatima preko glagoljice i staroslavenske liturgije.

            Slovaci i Slovenci zadržali su slavensko ime kao nacionalno. Kod Slovaka je dolazak Mađara u Panonsku nizinu u desetom stoljeću popriličnu obilježio njihovu povijest. Iako nisu stvorili vlastitu srednjovjekovnu državu, Slovaci su svoj nacionalni identitet sačuvali i u višenacionalnoj Ugarskoj i Habsburškoj Monarhiji, kao i u dvjema čehoslovačkim republikama. Poslije osmanskog prodora u Ugarsku, Bratislava (pod imenom Požun) je čak tri stoljeća bila sjedište ugarske vlasti. U njoj su se od 1563. do 1848. krunili hrvatsko-ugarski kraljevi, a sve do 1848. bila je ujedno i sjedište Ugarskoga sabora.

            Dolazak ideja luteranske reformacije među Slovake u 16. stoljeću pridonijelo je to što su u gradovima današnje sjeverne Slovačke živjeli Nijemci, a i činjenica da je Mađarska 1526. došla u sklop Habsburške monarhije. Među dijelom mađarskog plemstvom u Slovačkoj luteranske ideje su se dobro primile, pa su tako odlučili da i slovačkom stanovništvu su potrebni luteranski pastori, a jedan od prvih bio je Hrvat Michal Radašin (1510.-1566.) koji je stolovao u gradu Bardejovu, jedan je od junaka slovačke reformacije, dok je u Hrvatskoj je totalno nepoznat. U sedamdesetima godina 16. stoljeća na području Slovačke bilo je oko 900 luteranskih župa, s time da su one bile ili njemačke ili slovačke, dok su Mađari generalno se opredijelili za kalvinizam. Protureformacija u 17. stoljeću ide punom snagom, tako da luterani počinju djelomično gubiti svoje župe, ali cijelo vrijeme postoji jedan pozitivni kulturni rat između katoličkih i luteranskih učilišta. Slovaci katolici i Slovaci luterani zajedno se bore protiv mađarizacije kako umiju i mogu, ali također i protiv germanizacije.

            U kasnom 18. stoljeću katolički intelektualci bili su za stvaranja slovačkog zasebnog jezika, dok su luteranski intelektualci zadovoljni s korištenjem jednoga oblika českoga književnog jezika koji je bio u uporabi od 16. stoljeća. Tek 1847. dvije intelektualne elite postižu dogovor o slovačkom zasebnom jeziku. Slovački kršćanski intelektualci vrludali su od nekakvog slovačkog nacionalizma do panslavizma, pogotovo bliske suradnje sa Česima. Mora se još jednom naglasiti da su Mađari upreli svim snagama da rastoče Slovake kao naciju.

            Svećenici i pastori su stvarno bili relativno dobro obrazovani. Jedan od ljudi koji je hrvatski jezik najviše obogatio je Slovak Bogoslav Šulek, rođen 1816. u Sobotištu, trebao je biti luteranski pastor, iako je završio prigodne studije, radije 1838. dolazi u Hrvatsku kod svoga brata. Od 1839. suradnik Ljudevita Gaja i pobornik panslavenskih ideja. Od 1856. postaje jedan od najvećih branitelja hrvatskoga imena i hrvatskoga jezika nasuprot Vuku Karadžiću i njegovim hrvatskim korifejima. Većina znanstvenog i vojnog vokabulara koji se koristi u Hrvatskoj i danas njegov su produkt. Srpska i progojugoslavenska lingvistika te riječi zovu pogrdno šulekizmima, iako to može biti samo Šuleku na čast. On je primjer koliko su slovački svećenici i pastori polagali na svome djelovanju na kulturnom planu.

            Stvaranje Čehoslovačke države poslije prvoga Svjetskoga rata dovelo Slovačku u zajednički brak sa Česima. Čehoslovačke trupe su uspjele zadržati tzv. južne pokrajine Slovačke u kojima su bili većina Mađari (dobrim dijelom kalvini), a također i dijelovi Zapadne Ukrajine našli su se pod zajedničkom državom u kojem su živjeli grkokatolički Ukrajinci i Rusini (Rusini sebe smatraju zasebnim entitetom, dok Ukrajinci misle da su Rusini sastavni dio ukrajinske nacije, nešto donekle slično kao odnos Hrvata i Bunjevaca u Vojvodini). Jedno od temeljnih nerazumijevanja između Slovaka i Čeha je išlo po religijskoj liniji, dok su Slovaci svoje crkve vidjeli kao čuvare nacionalnog identiteta, Česi su crkve, pogotovo Katoličku, vidjeli kao glavne provoditelje germanizacije. Katolički svećenici Andrej Hlinka i Jozef Tiso predvodili su klerikalnu Slovačku narodnu stranku, stožernu stranku Slovaka u prvoj Čehoslovačkoj.

            Nijemci su 1939. stvorili tzv. Prvu Slovačku Republiku na čijem se čelu nalazio Jozef Tiso. Ljevičarima i profesionalnim antifašistima širom svijeta Slovačka i NDH česte su mete napada (nazadni Slovaci i Hrvati vs. “liberalni” Česi i Srbi), iako obje države su bile pod efektivnom kontrolom Nijemaca. Druga Čehoslovačka objesila je monsinjora Tisu 1947. Treba naglasiti i da je 1938. Mađarska napala Čehoslovačku i jednostavno pripojila krajeve s mađarskom etničkom većinom.  Poslije Drugoga svjetskoga rata, Nijemci su pak protjerani iz Slovačke.

            U drugoj Čehoslovačkoj Republici (koja je ostala bez dijela Zapadne Ukrajine), preostali grkokatolici u Slovačkoj prisilno su 1946. pripojeni Čehoslovačkoj pravoslavnoj crkvi. Za vrijeme Praškoga proljeća pod vodstvom Slovaka Aleksandra Dubčeka, 1868. dopušteno je slovačkim grkokatolicima da uspostave svoju crkvu i da se opet povežu sa Svetom Stolicom. To je ujedno bila i jedina reforma koja je preživjela Praško proljeće. Iako je Partija jednako tvrdo nadzirala RKC kao i u Češkoj, poslije pada komunizma u Slovačkoj postojala je jedna živa Katolička crkva. Slovačka je opet postala samostalna država 1992.

            Danas Slovačka ima vrlo zanimljivu religijsku sliku koja odražava njezinu povijest. Rimokatolika ima 3,347,277        (62.0%), a grkokatolika (većinom Rusina) pak 206,871 (3.8%), što katolike čini najvećim dijelom društva (65,8%).

            Luterana ima 372,858 (5.9%), a Slovačka luteransko-evangelička crkva ujedno je i najveća slavenska luteranska crkva, a jedina je koja je uspješno preživila reformaciju među Slavenima. Primjerice u Vojvodini ima oko 50 000 Slovaka-luterana, dok u Hrvatskoj njihovo uporište je u Iloku (oko 800 vjernika).

            Kalvinsko-reformirana crkva u Slovačkoj, koja saskuplja uglavnom Mađare, ima 98,797 vjernika (1.8%). Veze s Mađarskom su jako snažne, pogotovo kako se ušlo u EU.

            Od ostalih, Čehoslovačka pravoslavna crkva broji 49,133 članova (0.9%), Jehovinih svjedoka ima čak 17,222 (0.3%), metodista pak 10,328 (0.2%). Onih koji se odbijaju izjasniti je 571,437 (10.6%), dok je ateista 725,362 (13.4%).

            Za razliku od Češke gdje dominiraju nevjerujući, u Slovačkoj postoji više jakih crkava koje se ponose svojom poviješću. Najveća Katolička i Evangelička tijekom povijesti su bile čuvarice nacionalnog identiteta, dok su primjerice Reformirana i Grkokatolička čuvarice mađarskog, odnosnog rusinskog etničkoga bića u Slovačkoj. Gotovo 25% nevjerujućih ocrtava Slovačku kao zemlju koja je preživila komunizam, ali koja prati i zapadne trendove.

            Ali, unatoč svemu, Slovačka je danas zemlja koja je duboko prožeta katoličko-luteranskim vrednotama i koja sebe smatra sastavnim dijelom zapadne civilizacije, ali koja je uvijek spremna na panslavensko jedinstvo, čiji su simbol sveta braća Ćiril i Metodije, pa Slovaci s jednakom ljubavlju gledaju na Hrvatsku i na Srbiju, što je teško za zamisliti iz pozicije ovih naših krajeva.

Stjepan P. Starčević, vanjski suradnik Novih Pogleda

Vezani tekst: Religijsko-kulturna slika Poljske i Češke

Facebook Comments

Vezani članci

Religijsko-kulturna slika Slovačke

Objavljeno u: Religijsko-kulturna slika Slovačke
  • novipogled na: ožujak 23, 2016 u 7:32 pm #4056

    Na današnje područje Slovačke, u Karpatsku kotlinu, Slovaci se doseljavaju početkom šestoga stoljeća. U religijskom smislu su bili su klasični slavens
    [Cijeli članak pročitajte ovdje: Religijsko-kulturna slika Slovačke]

Pregledavate post 1 (od ukupno 1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.