Select your Top Menu from wp menus

Rastuće vanjskopolitičke ambicije Italije – kako preko uloge posrednika u sirijskoj krizi do glavnog Putinovog kooperanta na europskom Sredozemlju?

Rastuće vanjskopolitičke ambicije Italije – kako preko uloge posrednika u sirijskoj krizi do glavnog Putinovog kooperanta na europskom Sredozemlju?

Sirijski građanski rat je sporedna stvar kada je riječ o aktualnoj političkoj stvarnosti Hrvatske. Povlačenjem INA-e sa naftnih polja okončan je i jedini konkretan oblik izravne uključenosti u gospodarsko-političku dinamiku Sirije pa se spominjanje te bliskoistočne zemlje u hrvatskoj javnosti provlači tek posredstvom rasprava o migrantskoj krizi ili o terorizmu. Razumljivo je stoga da su na marginama interesa domaće javnosti prošle vijesti koje su označile ostvarenje bitnog pomaka koji je u bilateralnim odnosima sa Sirijom ostvario naš zapadni susjed – Italija.

Kako prenose mnogi relevantni mediji, dana 16. srpnja ove godine je održan prijem šefa talijanske AISE (Agencija za informacije i vanjsku sigurnost) Alberta Manentija kod predsjednika Assada, uzvrativši time posjet sirijskog kolege Deeba Zeitouna Rimu sa početka srpnja. Teme koje su dominirale u razgovorima dviju strana su uspostava međudržavne suradnje na planu protuterorističkog djelovanja i pospejšenje monitoringa migracijskih tokova sa ishodištem u Siriji, uključujući i razmjene podataka o stranim borcima i pripadnicima terorističkih organizacija, a bilo je govora i o normalizacije općih odnosa sa Sirijom.

Ovakav oblik konzultacija na visokoj razini, sa izraženim vojno-sigurnosnim aspektom, nedvojbeno predstavlja atipičan potez u europskoj međunarodnoj politici koja režim Bashara al-Assada drži na strogoj distanci, a gdjegod i de facto neprijateljskim. U situaciji kada mnogi talijanski europski i NATO partneri smatraju Assadovu vladu nelegitimnim predstavnikom Sirije, to je i vrlo odlučan istup službenog Rima u smjeru pozicioniranja Italije kao medijatora između najvjernijeg bliskoistočnog Putinovog saveznika i euroatlantskih zapadnih integracija, što dodatno potkopava nikad ostvarenu homogenost vanjske politike EU i NATO na strateškoj razini.

Zahvaljujući ruskom propagandnom i vojno-intervencijskom angažmanu u Siriji i pobiranju simpatija diljem svijeta, naizgled solističko uskakanje Italije u taj postojeći “vakuum” nastao u srijsko-europskim odnosima kroz proteklih pet godina nije naišao na prosvjedne glasove kakvima bi zasigurno bilo izloženo da se ova diplomatska akcija odigrala pred koju godinu, što može poslužiti i kao valjan indikator toga da se kontakti sa Assadovom Sirijom pokušavaju uspostaviti zaobilaznim putem, koristeći postojeću infrastrukturu talijanske mediteranske strategije, a pod okriljem zaštite europskih južnih prilaza od terorizma i saniranja negativnih humanitarnih posljedica migrantske kriza.

Zbog zajendičkih granica i međusobne usmjerenosti jednih na druge, Italija je zanimljiva Hrvatskoj kao jedna od izloženijih žrtava aktualnog miksa nepovoljnih ucinaka kakve generira rast tenzija izmedu NATO-a i Moskve s jedne strane, te destabilizacija arapskog svijeta, s druge strane. Ali i kao jedan od najupornijih glasnika u Europi kad je rijec o pragmaticnoj potrebi smirivanja tog globalno znacajnog spora Rusije i prominentnih aktera NATO saveza. Samim time, ona predstavlja i jednu od najslabijih karika u okviru NATO “kišobrana”, te poslovicno receno – macka u vreci, ukoliko se kriza na perifernim istočnim rubovima EU podigne na neku višu razinu.

Bez dileme, ponašanje Italije na strateškoj razini, buduci da je rijec o našem gospodarski i vojno-diplomatski najmocnijem susjedu, itekako je relevantno za geostrateški položaj Hrvatske u okviru euroatlantskih integracija, cime ona svojom blizinom, ekonomskom snagom i gravitacijskim silnicama izravno utjece i na mogucnosti ostvarenja ili remećenja nacionalnih interesa Hrvatske. Imajuci u vidu povijesna iskustava sa službenim Rimom, transformacije talijanske vanjskopoliticke orijentacije nisu opcija koja se naprosto može ignorirati i otkloniti kao malo vjerojatna u današnjim okolnostima dubinske integriranosti sa ostalim članicama vojnih i političkih saveza u kojima Hrvatska i Italija  dijele članstvo. U kljucnim trenucima, naime, osvjedocila se kao kolebljiv i oportunizmom voden akter, bilo da je rijec o povijesnoj epizodi napuštanja statusa saveznika Austro-Ugarske u Trojnom paktu u sred rata 1915. godine, ili u pogledu Musolinijevog svrstavanja uz Hiltera u predvecerje Drugog svjetskog rata, pa cak i napuštanja Hitlera i ad-hoc prebacivanja na stranu Saveznika 1943. godine.

Za poimanje položaja Italije spram geopolitickih akutalnosti u Europi i kvalitete njenih odnosa sa Rusijom, koje ne obilježava stereotipno kolebanje i prevrtljiva realna politika, vec naprotiv, dugi periodi konstruktivnih i produktivnih odnosa, prikladnim se cini rad talijanskog novinara Angelatonia Rossata pod naslovom “A marriage of convenience? The future of Italy-Russia relations”, predstavljen na konferenciji think-tanka Europskog vijeca za medunarodne odnose (ECFR), održanoj 13.6.2016. u Rimu na temu odnosa Rusije i Europe do 2030. godine.

Osnovna autorova teza polazi od tvrdnje kako se Italija kroz posljednje vrijeme nalazi marginalizirana od strane germanocentricne EU, te se za razliku od glavnine EU koja se usmjerava ka problemima na istoku, prema Putinu i Rusiji kao izvorima destabilizacije i prijetnji europskim demokratskim vrijednostima, sve više profilira kao usamljeni cuvar periferije i južnih morskih granica Europe, pri cemu omjer uloženih napora i dobivenih benefita ide znatno na štetu Rima. Pritom, kao koletaralna žrtva globalnih sukobljavanja dviju interesnih sfera nad europskim kontinentom, nepotrebno stradaju tradicionalno dobri odnosi Italije i Rusije.

Autor navodi kako pažnja talijanskih vanjskopolitickih napora nije u tolikoj mjeri usmjerena prema istocnoj Europi, niti treba tražiti svoje “mjesto pod suncem” vodeći se idealističkom logikom koja paktovsku lojalnost stavlja ispred konkretnih interesa nacije tj. države. U fokusu pažnje prvenstveno se nalazi turbulentni prostor Sredozemlja, ishodište izazova – migracijskih tokova, islamistickog terorizma i krijumcarski vrlo aktivnog organiziranog kriminala. Shodno pokazanom interesu glede angažmana u saniranju tih problema, dodaje, Rusija je prilicno korisniji partner od same EU.

Sa talijanskog gledišta, potenciranje promidžbenog rata i diplomatskih sporova, uz primjenu konvencionalnih sredstava odvraćanja na istocnoj periferiji NATO saveza, predstavlja nastavak rane hladnoratovske politike “containmenta” (ogradivanja) Sovjetskog Saveza, pri cemu Italija u bitnom ne prepoznaje interese u daljnjem širenju tog stanja. U talijanskim krugovima, navodi se, rasprava o blokiranju Rusije prvenstveno se vodi oko pitanja kako prevenirati širenje ukrajinske krize i prelijevanje na regionalnoj sceni.

Krnjeći odnose sa Rusijom, do nedavno personificirane osobnim prijateljstvom Berlusconija i Putina, Italija se nakon eskalacije krimske krize i uvodenja gospodarskih sankcija Rusiji našla izmedu nakovnja i cekica. Rosseto ističe kako je vecina talijanske politicke, ekonomske i kulturne elite prilicno naklonjena ideji suradnje s Rusijom na svim poljima. Prioritet je, naravno, na trgovini i energetici. Talijanska energetska tvrtka ENI bilježi unosne rezultate poslovne suradnje sa sovjetskim/ruskim partnerima još od vremena Hladnog rata, a proruska sredstva informiranja i javne diplomacije vrlo su utjecajni na talijanskom medijsko-informacijskom prostoru i prilicno efektivni u oblikovanju javnog mnijenja.

Sankcioniranje Rusije imalo je za posljedicu val negodovanja na talijanskoj politickoj sceni. Štoviše, aktualna talijanska vlada M.Renzija je izrazila skepsu i potrebu razmatranja zajednicke politike EU prema Rusiji, suprostavljajući se produljenju postojecih sankcija po principu njihova mehaničkog obnavljanja svakih šest mjeseci, a najdalje je išla inicijativa lokalne uprave regije Veneto. Regionalna uprava spomenute regije donijela je rezoluciju kojom je izraženo neslaganje sa ugrožavanjem ekonomskih interesa Veneta i priznavanje svih političkih konzekvenci održanog referendumskog”samoodređenja naroda” na Krimu.

Rossatovi navodi, na koncu, mogli bi se svesti u konstataciju kako sve što Italija želi jest što brži povratak na razinu medudržavnih odnosa kakvi su vladali prije 10 godina, te ukoliko je moguce, ostvariti to do 2030. godine.

Ivan Žalac/Novi Pogledi, foto: Ilustracija NP

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *