Select your Top Menu from wp menus

Pravaštvo pred modernizacijom – očekuje li ga novo srljanje stranputicama i nastavak iskrivljavanja izvorne ideje?

Pravaštvo pred modernizacijom – očekuje li ga novo srljanje stranputicama i nastavak iskrivljavanja izvorne ideje?
Foto od:en.wikipedia.org

Posljednji parlamentarni izbori rezultirali su brisanjem stranaka sa pravaškim predznakom sa liste parlamentarnih stranaka u Hrvatskoj. Polučivši uvjerljivo najgori rezultat u proteklih 25 godina demokracije, ionako već razmrvljeno pravaško tijelo je zaronilo u egzistencijalnu krizu i problem neizvjesne budućnosti općenito. Doduše, originalna ideja je kroz postkomunisticku tranziciju i razvojne procese hrvatske politike uvelike banalizirana i iskrivljena, dezinterpretirana i korumpirana kao pojam. Iz tog razloga, pocetku svake rasprave o izazovima koji se nalaze pred budućnošću te politicke filozofije prethode nejasnoce oko same definicije pravaštva. Što ono danas jest i što može biti, a što nije i ne može ni na koji način prezentirati kao integralni dio ideje. Postavlja se neizbježno pitanje, dakle, koji bi od niza “haespeova” i vodstva tih stranaka danas bili najvjerodostojniji i autenticni sljednici spomenutog korpusa ideja koji je uvelike zaslužan za formiranje nacionalnog identiteta i izgradnju moderne hrvatske nacije u proteklih 150 godina. Kandidata je podosta, no malo je onih koji bi kroz filtere podrobnije politološko-historiografske analize zadovoljili elementarne kriterije za poziciju stjegonoše ideala Stranke prava. Bez obzira na njihovu samoidentifikaciju i legitimiranje simbolima, retorikom i političkim porukama.

Ostaci ostataka izvornog pravaštva

Sa gledišta podudarnosti i sličnosti programa i vizija izvornog pravaštva i njegovih današnjih samozvanih predstavnika, političku ostavštinu struktura kojima su upravljali i dalje upravljaju razni Ðapići, Tepeši, Corići, Podruzi ili Keleminci teško je uklopiti u izvorišne osnove povijesnog pravaštva i starčevićanstva. Zaista je teško konstantirati, bez ograda i simplifikacija, što bi to spektar idejnih načela Starčevića, Kvaternika, Franka, Pilara ili Matoša imao sa političkim djelovanjem i politickim integritetom naših suvremenika i podkapacitiranog stranačkog establišmenta koji su dotični izgradili, bilo samostalnim djelovanjem i kadroviranjem kroz strukture unutarstranačke hijerarhije, ili uz svesrdnu pomoć velikih stranaka, u prvom redu HDZ-a. Deklarativni hrvatski suverenizam tek je zajednički nazivnik koji ih spaja na simboličko-retoričkoj razini, no sam sadržaj i forma koji stoje u pozadini propagiranog hrvatstva cesto ne idu dalje od floskula i patetike, te su u izravnom sukobu sa onim na čemu je pravaštvo izraslo kao povijesna snaga koja je nekada avangardno i inicijativno djelovala na kreiranje političke stvarnosti, ekonomskog sustava i društva u Hrvatskoj. Nedostatak opće informiranosti i poznavanja ideološkog okvira o kojem govore i kojeg promiču, neprepoznavanje vizije starčevićanstva, nesposobnost iščitavanja i nemogućnost translacije i prilagodbe načela pravaštva za okolnosti današnje europske Hrvatske, zagrtanje populizma i vulgarizma (čega je eklatantan primjer Pero Ćorić) imenom pravaštva ili, u krajnjem slučaju, kompromitiranje čitavog tog intelektulanog nasljeđa cirkusantskim ponašanjem kakvo prakticira stanoviti Keleminec – dežurna “korisna budala” progresističke postkomunističke ljevice – u promidžbenom smislu učinile su znatno vecu štetu po javni imidž starčevićanskih učenja nego svi napori jugosocijalističke inteligencije, “udbaša” i “komunista”, u ocrnjivanju i blaćenju te autohtone hrvatske nacional-liberalne ideje kalemljene na temeljima republikanskog slobodarstva i inkluzivnog građanskog nacionalizma.

Zlatko Hasanbegović kako nositelj pravaštva u nepravaškoj političkoj opciji

Istini za volju, potop pravaštva ipak nije temeljit i kompletan budući da je ono na parlamentarnoj razini donekle opstalo u fragmentiranoj formi, u redovima desnocentrističkog HDZ-a. Prvenstveno kroz pojedince među kojima je svakako najistaknutiji Zlatko Hasanbegović, deklarirani pravaš i zasigurno najrelevantniji i najsposobniji faktor kad je riječ o mogućnostima afirmacije pravaške baštine u aktualnim društveno-političkim okolnostima. No, sama fizička prisutnost pojedinaca u HDZ-u, jasno je, ne daje pravaštvu status idejno-svjetonazorske niti vodilje i temeljnog gradivnog elementa koji bi usmjeravao institucionaliziranu i sistemtiziranu stranacku politiku.

U kolikoj mjeri ce se utjecaj Hasanbegovića etablirati i afirmirati u redovima “reformiranog” Plenkovićeva HDZ-a kojeg se sve više portretira kao komformističku političku snagu eurofilskog centra, nesklonu vođenju konfliktne politike, sa snažnim osloncem na Europsku pučku stranku i dominantne eurocentrične profederalističke tenedcije, ostaje nam za vidjeti. Početni pokazatelji ne idu u prilog tvrdnjama koje bi govorile i dokazivale suprotno.

Osim toga, HDZ je zbog dosadašnje inferiorne medijsko-komunikacijske strategije, manjka inicijativnosti i defenzivnog držanja “na repu događaja” tijekom Karamarkovog upravljanja strankom, nositelje unutarstranačkih pravaških struja prepustio hajci suprotnog tabora i generiranju straha od nadirućih aveti ustaštva, što je imalo za posljedicu izrastanje nepovoljnih učinaka propagandnog rata – etiketiranje, diskreditaciju i difamaciju – i paraliziranje svega što bi u javnosti moglo biti protumačeno kao otklon od bezlične sanaderovštine. Hasanbegovićev poetični epitaf o bosanskim ustašama-šehidima, iz marginalnog ratnodobnog desničarskog lista s kojim je u mladosti surađivao (a kojeg se, tehnički gledano, uz određene rizike, sa strane povijesne interpretacije čak i moglo puno bolje “ispolirati” i iskomunicirati, te umanjiti štetu po HDZ i Hasanbegovića), uz neutemeljene objede o navodnoj ustaškoj kapi na splitskoj Rivi i potpuno infatilno i iskrivljeno tumačenje tvrdnje o floskuli i antifašizmu, tako je i na unutarnjem i internacionalnom planu predstavljeno kao temeljno obilježje Hasanbegovićeve “nepodobne” i “filofašističke” političke ličnosti. Sve ostalo, kad je riječ o medijskoj konstrukciji Hasanbegovićeva profila, izgurano je u pozadinu i na margine. Tim inkvizitorskim progonom spomenutog političara je i sam Plenkovićev pragmatični pristup doveden u situaciju u kojoj je sužena mogućnost manevriranja i zadovoljenja sitog vuka uz ovce na broju. S obzirom na fabricirane predodžbe o Hasanbegoviću, izvjesno je da bi dotični, u paketu s ostalim zagovornicima antikomunizma i simboličke lustracije, u najboljem slučaju mogao HDZ-u poslužiti tek kao maskota i mamac za koncentriranje glasova na desnici. Da ne propadne, kad je već tu, reklo bi se. S druge strane, potpuno odbacivanje Hasanbegovića imalo bi nepovoljne posljedice po popularnost HDZ-a i potaknulo distanciranje desnog krila biračkog tijela. Imajući sve to u vidu, jasno je da je upravo taj status quo u kojem se hadezeovac Hasanbegović nalazi jedini jamac opstojnosti pravaške ideje u mainstreamu hrvatske politike, u kakvom-takvom obliku.

Što se tiče razvitka institucionaliziranog pravaštva na desnici, kroz postojeće ili nove stranke, otvaraju se perspektive koje bi mogle biti znatno štetnije po interese Hrvatske i koje u sebi sadržavaju latentne opasnosti o kakvima u slučaju Hasanbegovića ne može biti riječ.

Naime, povremeno u javnost isplivaju i kritički glasovi sa desne scene koji se baziraju na tumačenju kako je razlog aktualnog kraha pravaštva zastarjelost stranačke

politike i idejna okoštalost. Pripisuje im se beskrajno i iscrpljujuće tavorenje u 1941. i 1945., svođenje cjelokupnog političkog sadržaja stranaka na razinu pjevačko-recitacijskih aktivnosti folklornog društva, trošenje energije u raspravama o ustašama i partizanima. Zagovornici modernizacije ne griješe u dijagnostici stanja, no upitno je koliko su kvalitetna rješenja koja se nude kao dodana vrijednost i da li na validan i argumentiran način korespondiraju sa izvornim pravaštvom. Naime, u nemaloj mjeri vizije kritičara pravaške dezorijentiranosti reflektiraju upravo ono što detektiraju kod predmeta svoje kritike: uskogrudnost, izostanak razmatranja daljnjeg razvoja pravaških ideja u širem kontekstu aktualne europske društveno-političke stvarnosti i, što je najbitnije, zanemarivanje potrebe fokusiranja na posljedice eventualnog “restrukturiranja” pravaštva s obzirom na globalne međunarodne odnose.

Ima li pravaštvo budućnost u današnjem političkom odnosu snaga u Hrvatskoj i Europi

Vakuum koji je marginalizacijom pravaških stranaka (do nedavno udio od cak 5-10% glasačkog korpusa) ostavljen na desnici, teoretski, zbilja pruža priliku afirmaciji nekih novih snaga na podosta drugačijoj ideološko-programatskoj osnovi od dosadašnjeg mainstreama kojem smo svjedočili proteklih 25 godina. Osobito se to odnosi na “otvaranje” pravaštva internacionalnim trendovima i na ideje o prelijevanju utjecaja paneuropske desnice na hrvatsku političku scenu. Uglavnom gravitiraju tzv. novoj europskoj desnici, a vidljiviji predstavnik tog kursa jest HČSP. No, iako bi takav rasplet u razvoju nominalnog pravaštva možda bitno ojačao medunarodnu poziciju desne političke scene i integrirao ju unutar internacionalnih tokova, čime bi se osnažila i vidljivost na europskoj sceni, ono sa sobom nosi niz zasad neprepoznatih problema. I neke novosti u programsko-statutarnom smislu (naglasak na anti-imigrantsku i anti-islamsku politiku, uvođenje stava o rasnim i multikulturalnim politikama, antiliberalizam, afirmiranje uličnih manifestacijsko-propagandnih aspekata političkog djelovanja, historicizam i upliv neopaganskih elemenata). Srljanje “u maglu” i hvatanje za vagon europske desnice, bez smještanja perspektive našeg trenutačno vrlo statičnog pravaštva u odgovarajući prostorno-vremenski kontekst Europe 21.stoljeća, uz sagledavanje posljedica njegova vezivanja uz nacionalističko-tradicionalističke silnice u Europi, otvara se Pandorina kutija koja može biti izvorište izazova po pitanju budućnosti Hrvatske i nacionalne sigurnosti. Zbog izraženog euroskepticizma i tradicionalizma, u osnovi bi takvi nositelji nazivnog pravaštva bili vrlo pogodne “mule” za indirektno uklapanje u manipulativne geopolitčke igre vođene od strane međunarodnih faktora kojima bi cilj bio razbijanje kohezije i snage europskih i euroatlantskih struktura na europskoj periferiji. U prvom redu, Putinove Rusije. S vremena na vrijeme medijski nam napisi svjedoče o tome kako europska krajnja desnica, poput mađarskog Jobbika, bugarske Atake ili francuskog Nacionalnog fronta imaju određenu podršku Putinove Rusije, a simbioza tih aktera često se objavljuje i vrlo otvoreno. Takvo pravaštvo bilo bi ono što je Hrvatskoj najmanje potrebno i novi klin u odnosima sa strateškim partnerima Hrvatske. Nadasve, bio bi to novi korak u degradaciji tog pojma i odbacivanja korijena.

Rekuperacija pravaštva u navedenom smjeru, u kojem bi vodstva vrlo vjerojatno mogla računati na financijsku, medijsko-promidžbenu i logističku podršku inozemnih i međunarodnih anti-EU i anti-NATO faktora, producirala bi na lokalnom planu glasne i vidljive aktivističke snage s kojima bi se mogao dati doprinos u političkoj destabilizaciji Hrvatske kao uporišne točke na južnom kraku euroatlantskog “kišobrana” na istoku Europe. U kontekstu kompliciranih i fragilnih međunacionalnih odnosa na Balkanu, jačanje takve desnice po zakonu spojednih posuda bi jačalo proporcionalno s puno snažnijom i zastupljenijom desnicom tog tipa u Srbiji i Republici Srpskoj, što bi se pak najpogubnije reflektiralo na stanje u BiH, dodatno opterećenoj hipotekom “balkanske jezgre islamskog fundamentalizma”. Nastavak revitalizacije velikosrpstva i ortodoksnog tradicionalizma, koji je daleko prirodniji i kompatibilniji partner Putinovoj viziji istočne Europe, upravo zbog bliskosti panslavenskom idejnom sklopu, pravoslavnog temelja i sentimenata prema antiamerikanizmu miloševicevog režima, moglo bi imati za posljedicu jačanje tendencija koje bi istiskivale geopolitički utjecaj euroatlantizma i dublje uvlačenje Zapadnog Balkana u rusku interesnu sferu. U takvoj konstelaciji snaga, sasvim razvidno je da bi uključenost pravaštva u takve aktivnosti označila svjesno sudjelovanje u sakaćenju hrvatskih nacionalnih interesa.

Takav razvojni put pravaštva i uprezanje u antimodernistička kola Nove desnice, koji bi u skoroj budućnosti zasigurno pomlađivanjem pravaške scene mogao dobiti na vjerojatnosti, iznjedrili bi stranačke strukture koje nisu fokusirane na tematiku 90ih, Domovinskog rata i uporabe kontroverznih pozdrava, koje su više usmjerene na pronalaženje zajedničkih tema sa europskom desnicom, ali skupa s tim, i gubitak autentičnosti i authotonosti programa, te veću ovisnost o međunarodnim faktorima.

Iskrivljenje izvorne pravaške ideje dobilo bi time novi nastavak u kontinuitetu vanjskopolitičkog sljepila i autodestrukcije tog pokreta, a sudbina takvog pravaštva rezultirala bi mazohističkom sudbinom kakvu je donekle prošla tzv. postluburićevska emigracija, okupljena oko Branimira Jelića i lista Hrvatska država koji su u jeku hladnoratovske zaoštrenosti tražili veze sa Sovjetima kao nacionalnim osloboditeljima. Analogno tome, vezivanje uz “putiniste” i europsku krajnju desnicu polučilo bi jedino rizike jačanja destabilizacijskih faktora u susjedstvu i samoj Hrvatskoj, slabljenje NATO “kišobrana” kao jedinog formalnog jamca kolektivne sigurnosti u ovom dijelu Europe.

Ivan Žalac/analitičar Novih Pogleda

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *