Select your Top Menu from wp menus

Ponovno otvoren slučaj ubojstva švedskog premijera Olofa Palmea – radi li se o novom krvavom tragu Udbe?

Ponovno otvoren slučaj ubojstva švedskog premijera Olofa Palmea – radi li se o novom krvavom tragu Udbe?

Prema napisima britanskog lista The Guardian, Kraljevina Švedska je ovog tjedna pokrenula ponovnu istragu s ciljem rasvjetljavanja okolnosti atentata na premijera Olofa Palmea iz 1986. godine. Proces je povjeren glavnom tužitelju Kristeru Pettersonu, koji je svoju profesionalnu reputaciju izgradio na procesuiranju organiziranog kriminala i ubojstva ministrice vanjskih poslova Anne Lindh iz 2003. godine, a ovaj puta biti će suočen s vrlo kompleksnim slučajem koji uključuje razmatranje i evaluaciju čak 250 metara razne predmetne dokumentacije nastale tijekom proteklih 30 godina.

Ubojstvo Olofa Palmea imalo je snažan odjek u svijetu. Sama činjenica da je napadnuta ikona pacifizma i socijaldemokratski lider jedne miroljubive zemlje izazvala je opću konsternaciju i šok. Švedski političar ustrijeljen je na ulici u Stockholmu, 28. veljače, dok se vraćao iz večernjeg izlaska. Olofova supruga, Lisbeth, ranjena je tom prilikom, a ujedno je bila i najbliži svjedok događaja te jedina osoba koja je vidjela siluetu napadača, što će kasnije imati presudan utjecaj u podizanju optužnice i, na koncu, na donošenje presude protiv stanovitog Christera Petersona, probisvjeta, ovisnika, sitnog kriminalca i alkoholičara koji se spletom nesretnih okolnosti našao na optuženičkoj klupi te bio prepoznat od strane dotične gospođe kao napadač. No, nepunih godinu dana nakon objave doživotne kazne zatvora, švedska pravna država se iskazala u punini. Peterson je zbog nedostatka dokaza i potpune nemogućnosti dokazivanja motiva ubojstva pušten na slobodu, a presuda je odbačena kroz žalbeni postupak, uz naknadu oštećeniku u visini 50 tisuća dolara. Značilo je to vraćanje cijelog procesa na polaznu točku. Petersonovom smrću 2004., prouzrokovanom od posljedica ozljeda zadobivenih prilikom pada u stanju opijenosti, slučaj Palme ostao je na ledu do daljnjega.

U potrazi za ubojicom: od Kurda do masona

Tijekom opsežne istrage, ali i preko kolajućih glasina koje su isplivale u razdoblju nakon objave vijesti o atentatu, u javnosti su se provlačili nazivi nekoliko poencijalnih organizacija, terorističkih skupina i država koje bi mogle biti potencijalni nalogodavac zainteresiran za uklanjanje Palmea. U tom rekla-kazala košmaru razmatrali su se svi oni za koje se pretpostavljalo da bi im tadašnja angažirana Palmeova socijaldemokratska politika stala na žulj, od južnoafričkih desničara do kurdske emigracije. Sve istražne radnje koje su vođene u tom pravcu završile su u slijepoj ulici, bez konkretnog rezultata, usprkos interesima pojedinih međunarodnih aktera da se dokaže kivnja spomenutih organizacija, kao što je slučaj sa lobiranjem turske vlade ka etiketiranju kurdskih organizacija kao odgovornih. Na marginama diskursa o Palmeovu umorstvu raspredale su se čak i teorije o involviranosti švedskih nacionalista, nezadovoljnih policajaca, masonskih loža pa do proizvođača oružja Bofors kojem je Palme navodno ometao poslovne odnose sa Indijom. I svaku od njih karakterizirao je tek potpuni izotanak dokaza i valjane argumentacije za iskazano.

J. R. Schnindler tvrdi: istražiti moguću umješanost jugoslavenske Udbe

No, jedna od mogućih, a prema analizi američkog povjesničara i stručnjaka za teme međunarodne sigurnosti Johna R. Schindlera, i vjerojatnijih teza o Palmeovoj smrti, razmatrala je ubojstvo u svjetlu beskompromisnog podzemnog rata vođenog između jugoslavenskih vlasti i protukomunističke emigracije, uglavnom hrvatskog predznaka. Iako je režim Josipa Broza Tita u zapadnjačkoj javnosti bio prezentiran u formi “socijalizma s ljudskim licem”, ponajprije zahvaljujući taktičkom distanciranju Beograda od Moskve, činjenica je da se u temeljima opstojnosti tog sustava nalazio sveobuhvatni i surovi državni teror uz visok stupanj kršenja ljudskih prava. Od sredine 1960ih do 1991. godine, jugoslavenska tajna služba UDBA je izvršila preko stotinu likvidacija i pokušaja ubojstva, što je posljedica konfuznog sukoba sa militantnim emigrantskim organizacijama, koji se odvijao u okviru iseljeničke populacije diljem Europe, Australije, Sjeverne i južne Amerike.

U smjeru pripisivanja krimena hrvatskoj emigraciji išli su i određeni iskazi Palmeove udovice, Lisbeth Palme, i insinuacije kojima je upućivala na to da je njen muž ubijen jer je predstavljao odlučnu barijeru širenju hrvatske militantne emigrantske aktivnosti u Švedskoj, imajući na umu odbijanje švedskih vlasti da se na slobodu puste napadači na jugoslavensko veleposlanstvo 1971. godine, pod vodstvom Mira Barešića. Narativi o odgovornosti hrvatskih emigranata, slijedom tih izjava, naveliko su eksploatirani i na domaćem jugoslavenskom medijskom planu, iako nikad nisu predočeni bilo kakvi dokazi koji bi dali težinu tim optužbama. Argumentacija gospođe Palme bila je na jednako klimavim nogama kao i uporišta prije navedenih interpretacija.

Sindičić za njemački Focus: napadač na švedskog premijera je Ivo D. iz Hrvatske

No, dašak svježine u skoro pa zaboravljeni slučaj Palmea unesen je 2011. godine, navodi Schneider. Prijelomna točka, prema njemu, nastupila je nakon izjave Udbinog operativca Vinka Sindičića, dane njmačkom časopisu Focus. Naime, Sindičić je tom prilikom ustvrdio kako je njegova služba stajala iza likvidacije Palmea, smatrajući taj potez pragmatičnim činom kojim bi se iniciralo odlučnije okretanje švedskog represivnog sustava protiv hrvatskih emigranata, a ujedno i neutraliziralo švedskog lidera koji nije pokazivao previše interesa da se ozbiljno uhvati u koštac sa protujugoslavenskim useljeničkim strukturama u svojoj zemlji. Sindičić je istaknuo i to da je atentator na Palmea, stanoviti Ivo D., prebivao u Hrvatskoj, a oružje kojim je Šveđanin ubijen dopremljeno je iz SAD-a.

Težinu Sindičićevim kontroverznim izjavama, dodaje Schindler, dala je činjenica kako je dotični proveo deset godina u britanskom zatvoru zbog pokušaja ubojstva političkog aktivisita Štedula 1988. u Škotskoj. Posebno je zanimljiva opaska koju navodi autor, i sam sa profesionalnim backgroundom u američkoj NSA, kako je Sindičić među zapadnim obavještajnim službama smatran potencijalnim ili stvarnim sudionikom niza likvidacija odrađenih 70ih i 80ih godina, a dovoljno je relevantan izvor s obzirom da je njegovo svjedočenje smatrano pouzdanim od strane bavarskog suda tijekom procesuiranja šefova udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u slučaju Đureković.

Diskreditacija hrvatske političke emigracije bila je modus operandi Udbe

Čak štoviše, ističe Schindler, teza kako bi Udba izvodila likvidacije u maniri “false-flag” operacija uopće nije toliko nevjerojatna budući da je takav potpis već ostavljala za sobom u svom djelovanju u inozemstvu, s konačnim ciljem da se diskreditira politička emigracija u zemljama gdje su se opracije izvodile. U prilog tomu Schindler se u svojoj analizi potencijalne umješanosti Udbe, objavljenoj na portalu observer.com, referira na slučaj australskih Hrvata poznat kao Croatian Six u kojem je udbaška operativa uspješno zavarala australske vlasti, pravosuđe i policiju, te šestoricu nevinih Hrvata indirektno pospremila na višegodišnje zatvorske kazne zbog imputirane im pripreme terorističkih akata.

Nakon tri desetljeća mirovanja i hlađenja tragova, tijekom kojih se istraga nije pomaknula s mrtve točke ili je skretala u stranputice, a mnogi svjedoci nisu više među živima, te nakon nakupljanja golemih količina dokumentacije, državni tužitelj Krister Petterson ima priliku dati završnu riječ na nikad zaključeni slučaj ubojstva popularnog švedskog premijera. I po svemu sudeći, to će biti i zadnji put, u kojem bi, sugerira autor, kratki razgovor švedskih istražitelja sa Sindičićem možda bio korak u pravom smjeru.

Ivan Žalac/Novi Pogledi

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *