Select your Top Menu from wp menus

Nord stream II – projekt koji zemlje trokuta Baltik-Jadran-Crno More gura u okrilje euroatlantskog Zapada

Nord stream II – projekt koji zemlje trokuta Baltik-Jadran-Crno More gura u okrilje euroatlantskog Zapada

Izdvojeno

  • Slovački premjer Robert Fico izjavio je u jesen 2015.g: Mjesecima se na EU vijeću govorilo o pomoći Ukrajini da ostane zemlja plinskog tranzita, kako bi joj se pomoglo da izdrži teške zimske mjesece. Sad odjednom stiže objava iz Gasproma kako su potpisali ugovor sa tvrtkama zapadnoeuropskih EU članica (Winterhall/BASF) o gradnji novog ogranka NorthStreama-a. Oni od nas rade budale! Izdali su članicu EU - Slovačku i idu kontra politčkim dogovorima Ukrajine i EU vijeća.

Sklapanje sporazuma između ruskog plinskog diva Gazproma i nekoliko europskih kompanija (BASF/Wintershall, E.ON, ENGIE, Shell i OMW) o dvostrukom povećanju kapaciteta plinovoda Nord Stream, na 110 mlrd. m3 prirodnog plina godišnje, tijekom jeseni prošle godine je izbacilo na povšinu nove pukotine na geopolitičkom tijelu EU, i nametnulo se kao ključno pitanje političkog opstanka koncepcije europske energetske unije. Na vijest o dogovoru, uslijedila je promptna reakcija istočnoeuropskih zemalja – Češke republike, Estonije, Grčke, Mađarske, Latvije, Litve, Poljske i Slovačke – okupljenih oko zajedničkog pisma upućenog Europskoj komisiji u kojem je iskazano negodovanje projektom Nord Stream 2 i naglašena suprostavljenost te ideje spram proklamirane energetske strategije usmjerene ka liberalizaciji tržišta i diverzifikaciji opskrbljivača.

Potpisivanje memoranduma oko realizacije Nord Stream 2 je u mnogim analizama prezentirano kao pragmatičan potez koji u obzir uzima samo partikularne interese njemačke nacionalne ekonomije, u suštini protivan načelnom stavu Europske komisije kako je Ukrajina sigurna tranzitna ruta te ne postoji potreba institucionalnog poticanja iznalaženja alternativnih tranzitnih opcija kojima bi uvozni ruski prirodni plin bio preusmjeren na druge, eventualno stabilnije rute. Pojednostavljeno rečeno, jednostrano koketiranje s ruskim monopolistom narušilo je ugled Njemačke, a soliranje s Rusima učinilo legitimnim testiranje njene principijelnosti prema europejskoj kohezivnoj politici i solidarnosti među članicama.

Topolanek: spojem Rusije i Njemačke planski se marginalizira srednja Europa

Mirek Topolanek, bivši češki premijer, ustvrdio je kako je Nord Stream 2 tek infrastrukturna platforma preko koje bi se ruski izvoz prirodnog plina za Europu kanalizirao isključivo prema Njemačkoj kao glavnom kontinentalnom čvorištu, putem plinovodnih ruta Yamal, Nord Stream 1 i 2. Time bi, istaknuo je Topolanek u predstavci Europskoj komisiji, a prenio Euractiv (http://www.euractiv.com/…/seven-eu-countries-oppose-nord-s…/), Ukrajina, Rumunjska i Bugarska izgubile tranzitni status, a jugositok Europe ostao bez direktnog pritoka 5 mlrd. m3 prirodnog plina godišnje. Definitivno najveći gubitnik bila bi Ukrajina, koja danas iz tranzita uprihoduje 2 milijarde eura godišnje, što je vrlo značajna financijska injekcija vrlo opterećenom državnom proračunu te zemlje. S druge strane, zagovornici realizacije Nord Stream II svoju su argumentaciju uvelike bazirali na alibiju sadržanom u tvrdnjama kako je potrebno očuvati opće europske interese na način da se opskrba prijeko potrebnim energentima liši vanjskih sigurnosno-političkih rizika koji proizlaze iz regionalne ruske politike – pa ako treba i zaobilaženjem zona u kojima se ispoljava suprostavljanje geostrateških interesa euroatlantskog i eurazijskog bloka.

Političko-psihološki efekt kakav Nord stream II nedvojbeno ostavlja po zemlje periferije EU između Baltika i Sredozemlja, prvenstveno na Poljsku i pribaltičke republike, obilježen je općom bojazni od njihova izoliranja, te posljedično – slabljenja pregovaračkih i diplomatskih pozicija spram asertivne Rusije. S geopolitičkog gledišta, zemlje srednje Europe dovode se u poziciju slijepe ulice, te gube geostratešku važnost koju im daje tranzitni položaj uvjetovan geografskim smještajem tih zemalja. Strategijska razmatranja o potrebi zaobilaženja trusne istočne Europe prisutna su u javnom prostoru europske, kao i ruske javnosti, još od krize s Ukrajinom 2009. godine. No, tek s premještanjem glavne alternativne trase s kronično nestabilnog europskog juga – nakon odbacivanja Južnog toka, a potom i Turskog toka – na znatno sigurniji i stabilniji Baltik na kojem između Rusije kao opskrbljivača i Njemačke kao odredišta neće biti posrednika i “kvaritelja zabave”, stvar je dobila notu ozbiljnosti i oznaku niskog rizika. Ne treba stoga čuditi da su najogorčenije izjave protiv sporazuma s Gazpromom došle upravo iz države čije je gospodarstvo jedno od najovisniih o ruskim energentima u EU – iz Slovačke. Premijer Fico je potpisivanje memoranduma s Gazpromom otvoreno nazvao “izdajom”, imputirajući nezahvalnost kreatora takve politike za slovačko rezervirano držanje prilikom uvođenja ekonomskih sankcija Rusiji, a zapravo indirektno demonstrirajući nelagodu slovačkih vlasti zbog činjenice da, s Nord Streamom II, sudbina uvozno orijentirane energetske opskrbe Slovačke u potpunosti potpada pod autonomnu volju Moskve i Berlina. I Slovačku, kao i ostale tranzitne zemlje, stavlja na začelje geoekonomskog “plinskog hranidbenog lanca”.

Nord stream – ništa novo, stari dobavljač, stari pokušaj spoja Rusije i Njemačke

Nord Stream II ne donosi ništa novo da bi bio ocjenjen kao pozitivan korak prema ostvarenju energetske stabilnosti i obogaćivanju raznolikosti tržišta, budući da isporučitelj i dalje ostaje ruski monopolist. Dapače, povećanjem kapaciteta, ruski akter bi povećao utjecaj na europskom tržištu. Pored toga, ukoliko bi najavljeni projekt zaživio u planiranoj punini, bio bi to knock-down službene europske politike diverzifikacije izvora prirodnog plina. Naime, sa udvostručenim kapacitetom priljeva ruskog prirodnog plina za europsko tržište, uz relativno nizak rizik opskrbe i bez sagledivih opasnosti od aktiviranja remetilačkih faktora na tranzitnoj ruti, postavlja se pitanje hoće li uopće postojati politička volja europske elite za iznalaženjem rješenja koji bi minorizirali ulogu Rusije na plinskom tržištu. Sa stroge ekonomske perspektive, diverzifikacija bi tada postala suvišna i izgubila racionalno gospodarsko opravdanje sadržano u zadovoljenju tržišne potražnje za jeftinim ponuđačem, čime bi bila svedena tek na njenu političku, tj. antiputinovsku dimenziju.

Temeljna premisa kojom nastupaju kritičari euroatlantizma i antiglobalistički nastrojeni anti-mainstream analitičari jest da srednjeuropske zemlje (potpisnice pisma protiv Nord Stream 2, op.a.) ne nastupaju racionalno i u vlastitom interesu, već žele udobrovoljiti službeni Washington protiveći se incijativi Kremlja, te paralelno s time inatljivo okrznuti i interese Njemačke. Unutar tog diskursa, te zemlje na potezu između Baltika i Crnog mora portretiraju se kao pijuni željni pažnje američkog Velikog brata. No, protivljenje tom projektu, među ostalim, izraz je i autentičnosti želje zemalja srednje i istočne Europe da na međunarodnoj sceni ne budu moneta za potkusurivanje, te da na taj način nastave živjeti sudbinu koja ih je pratila proteklih stotinu godina. Naposljetku, dominacija stranaka suverenističkog predznaka koje su tamo na vlasti iskaz je te društvene atmosfere. Negativna povijesna iskustva života u sjeni interesne sfere Njemačke ili Rusije, mnoge od njih navode na zauzimanje stava kako bi ih i u Moskvi i u Berlinu rado vidjeli kao amorfnu masu kojom se dade manipulirati.

Nije suvišno spomenuti i to kako bi se taboru protivnika projekta mogao pridružiti i jedan tihi autsajder – Danska. Zapravo, odluke danske vlade mogle bi biti i od krucijalne važnosti ako se krene s realizacijom Nord Stream 2. Naime, prema projektnim planovima zapadni dio plinovoda prolazi kroz danske teritorijalne vode, što upućuje na činjenicu kako će izvršne vlasti te zemlje biti u poziciji blokirati projekt ili mu dati zeleno svjetlo, ovisno o izrađenim procjenama glede ekoloških standarda koje infrastrukturni projekt takve vrste treba zadovoljavati prema danskim zakonima. O vanjskim pritiscima kojima bi Danska zbog toga mogla biti izložena, suvišno je i govoriti. U tom pogledu su vrlo indikativne izjave danskog premijera Larsa Lokke Rasmusena kako je svjestan zabrinutosti istočnoeuropskih zemalja, te konstatacije kako projekt ne nosi samo čisto ekonomsku, već i izraženu geopolitičku dimenziju, što bi prema nekim danskim analitičarima značilo da se Danska neće prepustiti pukom zadovoljavanju forme već će uzeti u obzir i šire političke konzekvence tog svog čina, pri čemu se naslućuje zauzimanje oštrijeg stava prema ruskoj inicijativi.

Rusija koristi prirodni plin kao političko oruđe

No, mnogi pokazatelji govore kako i s perspektivama baltičkog plinovoda nije sve bajno. U realističnijim prosudbama koje tematiziraju Nord Stream 2 javljaju se i tvrdnje kako se radi o običnom medijsko-propagandnom bauku, o preskupom projektu čiju realizaciju u sadašnjim okolnostima ne može pratiti glavni ruski dionik projekta, Gazprom, tj. ruski državni proračun iz kojega se Gazprom financira. Procjena troška izgradnje plinovoda kreću se do 10 milijardi eura, dok sam Gazprom posjeduje 50% udjela. Pronalaženje tolike sume novca za sankcionirano gospodarstvo, koje se spašava socijalnog bunta tek propagandno-psihološkim djelovanjem Kremlja prema vlastitom pučanstvu, predstavlja pravi izazov. U nizu propitivačkih tekstova o stvarnoj izvedivosti projekta mogu se pronaći i kritike upućene rezoniranju menadžmenta njemačkih kompanija koje sudjeluju u projektu (Winterhall/BASF), te se postavlja pitanje previđaju li zbilja činjenicu kako Rusija koristi prirodni plin kao političko oruđe, te je samim time nepouzdan partner. Tko jamči da politička vrhuška neće preko noći napustiti projekt i iznova redefinirati prioritete, kao što je bio slučaj sa Južnim i Turskim tokom. Osobito nakon sklapanja vrlo unosnog ugovora sa Kinom.

Zaključno, mogući rezultat guranja Nord Strema 2 u javni prostor jest to da on sam izazove kontraefekt i one aktere međunarodnih odnosa koji su pokazivali neslaganje s politikom sankcioniranja Rusije – Mađarsku, Češku i naročito Slovačku, u narednom preslagivanju na kontinentalnom strategijskom nivou primaknue euroatlantskom Zapadu, kako bi se izvukle iz pozicije talaca njemačko-ruskog deala. Premošćivanje njihova tranzitnog statusa nesumnjivo bi ih učinilo ranjivima na sve oblike diplomatskog i političko-ekonomskog presinga od strane Putinova režima u budućnosti. Uz to, ugrozilo bi njihove gospodarske pozicije preusmjeravanjem opskrbnih kanala preko Njemačke, najkonkurentnijeg europskog gospodarstva, koje će zasigurno zaštiti svoje industriju I lidersku poziciju na tržištu srednje Europe.

Ivan Žalac – Analitičar Novih Pogleda

Facebook Comments

Vezani članci

Nord stream II – projekt koji zemlje trokuta Baltik-Jadran-Crno More gura u okrilje euroatlantskog Zapada

Objavljeno u: Nord stream II – projekt koji zemlje trokuta Baltik-Jadran-Crno More gura u okrilje euroatlantskog Zapada
Pregledavate post 1 (od ukupno 1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.