Select your Top Menu from wp menus

Nakon “Brexita” Europa i Hrvatska moraju pronaći svoj put

Nakon “Brexita” Europa i Hrvatska moraju pronaći svoj put

Nakon Brexita je postalo jasno da se u Europi pripremaju velike promjene. Ujedinjeno Kraljevstvo koje je od svog pristupanja uvijek zadržavalo snažnu suverenističku crtu uskoro više neće biti dio najvažnije organizacije „starog“ kontinenta. Naravno da kada ode država veličine i važnosti poput UK počinju i velika previranja koja vode u raznim smjerovima. Njemačka i Francuska sada vide priliku za ojačati svoju kontrolu nad ostatkom Unije i to pokušavaju provesti u što kraćem roku. Brzina je važna zbog dvije stvari, prva je što realno nitko nije očekivao izlazak UK-a i bio spreman za to, a druga je problem koji uskoro dolazi za osovinu Francuska – Njemačka, a to su predsjednički izbori slijedeće godine gdje bi socijalisti koje predstavalja Francois Hollande po svim predviđanjima mogli doživjeti potpuni fijasko. Iz ovih razloga se i požuruje Britance na odlazak i zato je i odmah nastao dokument o „jačanju“ EU.

Za nas je najvažnije pitanje naravno – Gdje je tu Hrvatska?
Hrvatska ove promjene dočekuje u najgore moguće vrijeme. Uz uobičajenu nesposobnost naših političkih elita za reagiranje na bilo kakve promjene i potrese koji dolaze izvana i općenitu katastrofalnu vanjsku politiku sada imamo tek tehničku vladu, a u rujnu bi mogli ući u novog političkog slaganja i preslagivanja i političke nesigurnosti. Naravno da ne mora biti sve tako crno, ovo može biti i prilika kandidatima za mandatara da prezentiraju svoje ideje oko smjera naše vanjske politike i da se ta tema počinje ozbiljno razmatrati u hrvatskoj politici. Nažalost prvak lijeve koalicije i trenutno najizgledniji kandidat za prvaka na „desnom“ centru nude gotovo identične stavove, a to je jače vezanje uz Bruxellesku administraciju.

Bruxelleski put

Iako mediji i političke elite u Hrvatskoj i dalje dižu EU u nebesa sama Unija je u velikim problemima. Serija loših poteza je ogolila sve njene slabosti što je eskaliralo već spomenutim „Brexitom“. Sve veće prebacivanje ovlasti prema Uniji i Europskoj komisiji, problemi migracija, kao i užurbano uvođenje Eura čak i u države koje realno nikako nisu bile spremne za tako nešto je stvorilo ogromno nezadovoljstvo i pad potpore Uniji u gotovo svim članicama. Nažalost na greškama se ovdje ne uči i sada se problemu pristupa tako što se još jače forsira ono što je i dovelo do tih problema u prvom redu pa se tako problem pokušava rješiti dodajući „više Europe“.. EU sada sebi pokušava prebaciti još više ovlasti sa država članica kako bi „prelomila“ suverenističku struju, i dalje se problemu migracija pokušava prići polovičnim rješenjima koja su pokazala koliko vrijede prošle godine za vrijeme eskalacije migrantske krize. Kao da kriza Eura u Grčkoj i drugim zemljama nije dovoljna sad se forsira uvođenje Eura u sve zemlje Unije koje realno nisu spremne za to, a niti to žele i to se pokušava napraviti čim je prije moguće. To podiže mnoga pitanja, a glavno je kako će to ekonomije jedne Hrvatske, Bugarske ili Rumunjske to podnijeti ili će jednostavno potonuti pod teretom Eura kao Grčka.

EU iako u suštini fantastična ideja, nažalost zbog težnji federalističke struje tone u svojoj težnji za ujedinjenjem i trebat će velike promjena kako bi imala ikakve šanse za uspjehom i kako se ne bi raspala pod teretom federalizma kao i mnoge slične tvorevine kroz povijest. Trenutno u Europi nema zajedništva na kome je EU zamišljena, zajedništva kroz suradnju suverenih država članica u zajedničkom interesu, ravnopravne suradnje suverenih država članica, nego se forsira zajedništvo gdje svi moraju slušati nekoliko „velikih“ i to stvara odbojnost „malih“ naroda, osobito onih srednje Europe koji imaju povijesno iskustvo prisiljavanja na zajednice i koje sada puno stvari itekako podsjećaju na nesretnu prošlost. EU gubi niti svoje vrijednosti oko kojih bi se ljudi mogli okupiti, izbacivanje kršćanstva iz temelja Europe i zaokret prema divljem liberalizmu sve više pokazuje svoje negativne rezultate. Bez moralnih normi ili nekih vrednota koje bi okupljale neće biti sreće u takvoj zajednici, a nametanje jednog svjetonazora svima je promašen put.
Europa i njeni narodi mogu ponuditi daleko više.

Srednjeeuropski put

Odlaskom UK liniju suverenizma ostaju braniti zemlje članice Višegradske skupine i njima prijateljske zemlje, iako je sada ta linija bitno oslabljena. Promjene su uvijek prilika za dokazivanje i ostvarivanje ideja i to danas uviđeju i profederalisti i suverenisti. Grupa država koje dijele zajedničku povijest, slični problemi i zajednički interesi je pokazala kako se može uspjeti i bez da se slijepo slušaju naredbe iz Bruxellesa ili nekog drugog centra. Države Višegradske skupine su odavno prešle Hrvatsku po svim segmentima razvoja iako im je startna pozicija bila itekako lošija. Mogu se pohvaliti najbržim gospodarskim rastom u Europi, dinamičnim društvima s vrlo razvijenim osjećajem za demokraciju. Višegradska skupina nudi onaj model Unije kakav je on bio u početku sanjanja ideje ujedinjene Europe, Europu o kojoj su govorili De Gaulle i Franjo Tuđman – zajednica jakih i suverenih država članica. Nažalost i Francuska i Hrvatska su na to zaboravile, kao i mnoge druge zemlje. Iako su se prošle godine pokazale naznake nastavka našeg srednjeeuropskog puta s inicijativom Jadran – Baltik nažalost Hrvatska opet posustaje u izgradnji odnosa s državama Višegradske skupine i iz medija i od naših političara slušamo sve više teških riječi prema nekim članicama ovog saveza. Trenutno se najviše napada Poljska jer zamislite „grozote“ Poljaci žele obraniti svoju suverenost što hrvatski profederalistički političari doživljavaju kao neoprostiv grijeh.

Ruski utjecaj

Rusija koja nakon godina koje je provela vraćajući svoju snagu sada sve više želi proširiti svoj utjecaj prema zapadu Europe. Mnogi su spremni bez kritike pohvaliti Putina i Rusiju za sve što su rade ne polju otpora liberalnoj ideologiji, ima i druga strana priče. Neko vrijeme se doista činilo kako promjene u Rusiji mogu donijeti neki kontrapol sve dekadentnijem zapadu koji je doista na najnižim granama ikada, no nažalost ubrzo se pokazalo kako se nastavlja jedna povijesna priča gdje bez obzire kakav je sustav vlasti u Rusiji, metode projekcije moći ostaju iste. Od carske Rusije, preko SSSR-a pa sada do Putinove Rusije uvijek se gleda zakon sile, a to vrlo brzo osjete susjedne zemlje. Kako se može gledati kao iskrenog partnera netko tko gleda okolne države kao svoje leno čije će granice prekrajati kako želi? Transnistrija, Abhazija, Južna Osetija, LNR, DNR, niz ruskih „krajina“ se samo nastavlja. Ali opet ta ideja ima jaku potporu diljem Europe, osobito u onim krugovima koji još nisu shvatili kako je panslavizam samo jedan projekt širenja ruske moći i ništa više i da je s tim ciljem i nastao. Sada sve većim približavanjem Rusije i Njemačke nastaju sve veći problemi za one između, a to se već osjetilo dogovorima oko „Sjevernog toka 2“. Najgora opcija je naivnost i očekivanje da će prepuštanje situaciji riješiti problem, povijest nas uči da neće.

Hrvatske mogućnosti

 Dok nažalost put slijepe i besmislene odanosti Bruxellesu i Berlinu sve više postaje jedina snaga u Hrvatskoj naše prilike sve više propadaju. Tužno je gledati kako se dvije najveće stranke natječu tko će izabrati ljude „milije“ Bruxellesu, a Hrvati uglavnom šutke gledaju dok zemlja sve više propada upravo pod nadzorom onih od kojih očekujemo nekakav spas.

Hrvatska mora dobiti zaokret svoje vanjske politike. Slijepo slijediti „velike“ se pokazalo već mnogo puta promašenim jer uvijek dolazi isti problem – „velike“ baš i nije briga za „male“.

Višegradska skupina nam je pokazala kako grupa gotovo već zaboravljenih zemalja zajedničkom suradnjom i radom može doći do uspjeha, ali da li Hrvatska ući od takvih? Ne, naši političari umišljeni kako su najbolji na svijetu se sprdaju s tamo nekom klerikalnom Poljskom ili Češkim „paštetarima“ iako su nas sve te zemlje davno pretekle. Hrvati se trebaju zapitati zašto želimo brza rješenja i sanjamo kako ćemo biti mala Švicarska ili Njemačka, zašto ne bismo recimo bili kao Poljska? Zemlja koja je udvostručila BDP u 10 godina i raste i dalje dok je hrvatski BDP u istom razdoblju uspio zaroniti na još niže razine. Na sastanku Kovač i Waszczykowski, poljski ministar vanjskih poslova je jasno dao do znanaja da je Hrvatska važna u geopolitičkoj i gospodarskoj budućnosti Poljske. Poljske investicije u luku Rijeka te moguće investicije u HŽ Cargo daju signal Hrvatskoj da okretanjem prema srednjoj Europi i Višegradskoj skupini može dovesti do priključenja viešegradskog gospodarskom vlaku – Rail Baltica. Doista za zamisliti se, zašto hrvatski dužnosnici propuštaju priliku koja se ukazuje svakih 20-30 godina? Slijepo izvršenje naputaka iz centara EU-a vodi Hrvatsku u smjeru Grčke, Mađarska je tijekom gospodarske krize 2008 godine jasno pokazala da ponekad ne treba samo slušati kako će drugi isplanirati tvoju budućnost. Rješenja se moraju donositi u Zagrebu i to je jedini ispravni put koji Hrvatska može i mora odabrati. Danas su sve države i dužnosnici s karakterom priznati u svijetu. Najbolji primjer takvog strašnog zarona koji je napravila predsjednica Hrvatske koja je od osobe godine, i najpopularnije osobe u Hrvatskoj s kojom se cijela nacija ponosila uspjela sve to uništiti u nekoliko mjeseci tako da danas neki od onih koja je glasali za nju, počinju žaliti zbog toga. Da li je u pitanju njeno nesnalaženje u ovim teškim trenucima za Europa, a i Hrvatsku ili je to utjecaj savjetničkog tima koji bi trebala početi reformirati. Hrvatska i dalje traži vođu, traži lidera, traži domoljuba koji će na temeljima Domovinskog rata krenuti stopama Islanda ili članica Višegradske skupine i pokazati da i mali narodi mogu imati karakter i svoje mišljenje koje će donijeti Hrvatskoj bolju budućnost.

Goran Koprivnjak/Novi Pogledi, foto: eppgroup.eu

Facebook Comments

Vezani članci

1 Komentar

  1. Pingback: Nakon ‘Brexita’ Europa i Hrvatska moraju pronaći svoj put » Kultura i politika

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *