Select your Top Menu from wp menus

Može li destabilizacija Alžira ojačati poziciju proruskih lobija na Sredozemlju

Može li destabilizacija Alžira ojačati poziciju proruskih lobija na Sredozemlju
Foto od:http://www.bechtel.com/projects/in-salah-pipeline/

 

Prošlogodišnja smjena dugogodišnjeg šefa alžirskog vojnosigurnosnog aparata, Mohameda Mediène, znanog kao General Toufik, usmjerila je pažnju mnogih svjetskih medija ka izvjesnim dubinskim promjenama u vrhu te sjevernoafričke države kojom od 1999. godine upravlja 78-godišnji Abdelaziz Boutefilka. Portretiran na Zapadu kao dues ex machina Boutefilkina režima i najmoćniji čovjek u zemlji, kontroverzni Mediène je dugi niz godina predstavljao jamca stabilnosti Alžira. Tijekom građanskog rata 1990ih u kojem je porazio islamističku gerilu, te pasivizirao oporbu, izgradio je učinkovit sigurnosni sustav koji je ujedno I primarni razlog toga zašto je val previranja u tzv. Arapskom proljeću uvelike zaobišao Alžir, iako je započeo u susjednom Tunisu, a najkrvaviju epopeju na afričkom tlu imao u susjednoj Libiji.

Mohamed Lamine Mediène - Toufik
Mohamed Lamine Mediène – Toufik

I dok su u motivi Medièneove smjene nejasni, a zapadnjački mediji špekuliraju oko mogućih uzroka i posljedica tog čina, jasno je kako se Toufikovo povlačenje odvijalo u situacijskom miljeu kojega obilježava vrlo loše zdravstveno stanje predsjednika Boutefilke. Izostanak predsjednikovih javnih nastupa, započet otkazivanjem sudjelovanja na summitu država članica foruma izvoznika prirodnog plina (GSCE) održanom u Teheranu krajem studenoga prošle godine, aktualizirao je pitanje skore promjene vlasti i postavio dilemu u kojem će pravcu Alžir krenuti prema nadolazećoj tranziciji. Sve izvjesnije je, naime, kako Boutefilka neće dočekati 2019. godinu u svojstvu državnog poglavara, kada istječe njegov četvrti uzastopni mandat.

Ponajveću prijetnju stabilnosti Alžira, ali i održanju poslovnih i ekonomskih veza sa europskim Sredozemljem, predstavlja činjenica da je teroristička “Islamska država” tijekom protekle godine uspjela uspostaviti snažnu prisutnost u Libiji i Maliju, te smjera ka daljnjem intenziviranju djelovanja na sjeveru Afrike. U tom pogledu, s gledišta europskih geostrateških interesa, najpoželjniji ishod bi bila nadzirana tranzicija vlasti pod osiguranjem vojske, u kojoj vrlo snažan utjecaj posjeduje predsjednikov brat Saida Boutefilka. U suprotnom, bilo kakav oblik “fleksibilne” demokratizacije političkog života dao bi vjetar u leđa fundamentalistima i islamistima, otvorio vrata IS-u, te uveo Alžir u predkaotično stanje u kojem bi kao kolateralna žrtva pali i geostrateški interesi sredozemne Europe – prvenstveno oni vezani uz sektor energetike.

globalconnections.hsbc.com
Izvor: globalconnections.hsbc.com

Unatoč autokratskom karakteru režima, europske vlade vrlo su susretljive prema aktualnim alžirskim vlastima, što primarno proizlazi iz činjenice kako je Alžir danas jedan od najvažnijih isporučitelja prirodnog plina. Pored toga, posjeduje ogromne neiskorištene zalihe. Izvoz energenata je stup održanja alžirske nacionalne ekonomije. Prema podacima OPEC-a, izvoz ugljikovodika predstavlja temeljni izvor prihoda vlade – sačinjava oko 35% BDP-a i čak 2/3 ukupnoga izvoza. Prema pokazateljima iz 2014., sa 8%-tnim udjelom na tržištu EU-28, Alžir je treći na listi zemalja izvoznica, iza Rusije (27%) I Norveške (21%). U svjetlu proklamirane energetske strategije EU i liberalno-tržišne politike diverzifikacije energetskih izvora s ciljem neutraliziranja dominantog utjecaja Rusije na općem europskom tržištu,razvidno je kako postojeći izvozni kapaciteti Alžira uz nisku cijenu proizvodnje i rezerve od 4.500 mlrd m3 predstavljaju poželjno izvorište energenata za zapadne sredozemne zemlje i alternativu za budućnost.

bittooth.blogspot.com
Algerian export network/bittooth.blogspot.com

Statešku važnost alžirskog plinskog potencijala na europskoj geopolitičkoj sceni i njegov utjecaj na energetsku politiku oslikava nam i izjava španjolskog ministra industrije Josea Manuela Soria za Foreign Policy iz rujna 2014. godine, u kojoj tvrdi kako bi se uvozom plina iz Afrike preko Španjolske, imajući na umu proširenje postojećih tranzitnih plinovodnih ruta prema Alžiru, moglo efikasno nadoknaditi gotovo polovinu ruskog izvoza za Zapadnu Europu koji trenutno ide preko trusnog područja Ukrajine.

Iako energetski potencijali Alžira daju dovoljno prostora za daljnji razvoj industrije i povećanje izvoznih kapaciteta, primjećuje se izražena skepsa prema mogućem interesu investitora za ulaganjima u eksploataciju alžirskih plinskih i naftnih ležišta, te prateću tranzitnu infrastrukturu. Osobito je bojazan izražena kod zemalja čije ekonomije su najranjivije prema mogućim diverzijama na plinovodnom sustavu – u Španjolskoj, te u Italiji. To su ujedno države čija je opskrba ugljikovodičnim energentima podnijela najveći udar libijske krize 2011.-2013., kojeg su uspjele kompenzirati povećanim LNG uvozom i oslanjanjem upravo na povećanje uvoza iz Alžira.

Prema podacima BP Statistical review za 2014. godinu, Italija je oko 21% svojih potreba za prirodnim plinom podmirivala upravo preko sjevernoafričkih plinovoda, prvenstveno s fokusom na Alžir. Polovina ostalog udjela, oko 38%, opadala je na ruski plin uvezen preko ukrajinske trase. Generalni manjak opimizma kod Talijana kad je o razvojim perspektivama Alžira zrcali se u stavu Carla Malacarnea, izvršnog direktora talijanskog Snam Spa, čija mreža plinovoda obuhvaća ulazne točke za plin iz sjeverne Afrike, koji je za američki Bloomberg nagovjestio moguće smanjenje isporuke alžirskog plina kroz sljedeće dvije do tri godine, zbog opće političke situacije u zemlji i posljedično tomu, umanjenog interesa ulagača, aludirajući na potrebu odgađanja politike ograničavanja ovisnosti o ruskim energentima.

Razlozi pronalaska zajedničkog jezika talijanskih gospodarstvenika i političara s Putinovom Rusijom, dakle, prevladavaju trivijalnosti poput privatnih prijateljskih odnosa Putina i Berlusconija, već proizlaze iz puno pragmatičnijih motiva – elementarne potrebe očuvanja temeljnih nacionalnih interesa Italije. Nesumnjivo je kako bi razvoj situacije u smjeru jačanja radikalizacije i rasta militantizma na srednjeročno razdoblje izbacio Alžir iz igre kao pouzdanog partnera u opskrbi energentima, čime bi se Italija (uz Španjolsku) dovela u “lose-lose” situaciju ukoliko se istovremeno na strateškoj razini EU usvoji i aplicira euroatlantska politika sankcioniranja Rusije.

Bez pristupa ruskim i alžirskim resursima, uz izostanak dostatnih LNG terminala kao zamjenskog riješenja, Italija bi bila navedena na uvoz prirodnog plina iz trećih zemalja. Iz navedenih razloga, sasvim očekivano je da takav negativan razvoj situacije u Alžiru ostavi stanovite implikacije na euroatlantskim interesima sadržanim u potrebi slabljenja ruskih vanjskopolitičkih pretenzija prema istočnoj Europi, i dodatno profilira Italiju kao prorusku lobističku snagu na Sredozemlju nesklonu daljnjem izoliranju Putinovog režima i zauzdavanju ruske vanjskopolitičke agende. S tim u vezi, uputno bi bilo stoga sagledati dalekosežnost i odraz takvih gibanja u nama susjednoj zemlji na partikularne hrvatske geopolitičke i strategijsko-energetske interese, osobito na razvoj uspravnice Baltik-Jadran kao kontrautega svakoj kontinentalnoj strategiji koja uključuje jačanje oslonca na konvencionalne ruske izvore energije.

Ivan Žalac – Analitičar Novih Pogleda

Facebook Comments

Vezani članci

Može li destabilizacija Alžira ojačati poziciju proruskih lobija na Sredozemlju

Objavljeno u: Može li destabilizacija Alžira ojačati poziciju proruskih lobija na Sredozemlju
Pregledavate post 1 (od ukupno 1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.