Select your Top Menu from wp menus

Modern Monetary Theory – mogu li SAD učiniti kopernikanski monetarni obrat?

Modern Monetary Theory – mogu li SAD učiniti kopernikanski monetarni obrat?

Iz nekih medija dolaze (za sada malo vjerojatna) šuškanja da ako bi Hillary Clinton postala predsjednica SAD-a, u njenom ekonomskom timu bi mogle sjediti Stephanie Kelton ili Pavlina Tcherneva, bitnost svega toga je da su obje dame među glavnim predstavnicima Modern Monetary Theory.

Obzirom da Trump jača glasačku bazu i ponovo se približava Clintonici ponajviše zbog svog ekonomskog programa, koji je mnogo napredniji ne samo od uhodane neoliberalne sheme koju predstavlja Clinton, već i od samog Trumpa, moguće da iza šuškanja postoji i nekakva realna mogućnost. U svakom slučaju Stephanie Kelton je već bila u timu Bernie Sandersa.

Možda je ovo dovoljan razlog da se u nekoliko popularnih rečenica predstavi Modern Monetary Theory. Teorija je zapravo važna za sve one koji amaterski govore o potrebi monetarne reforme, jer ona to akademski izražava.

Modern Monetary Theory (moderna teorija novca) poznata po akronimu MMT, naziv je razvojne ekonomske teorije koja detaljno opisuje postupke i posljedice korištenje “zakonitog sredstva plaćanja” (novca) emitiranog od strane države.

MMT pretpostavlja stvaranje novca kroz klasični sustav pravne valute, razlika od tekućeg modela je u tome što je sav novac stvoren od strane države, što posljedično mijenja javne račune, tj. odnose između javnog i privatnog.

Obzirom da po teoriji novac stvara država i stavlja ga u optjecaj, njega ne bi moglo (kao danas) ponestati iz realne ekonomije. Porezi bi i dalje postojali, ali oni ne bi više bili u funkciji financiranja javne potrošnje. Osim što bi u funkciji klasične garancije (ili prisile) poticalo korištenje tog novca, oporezivanje bi u novom tehničkom djelu služilo zapravo kao alat za regulaciju količine novca u optjecaju, odnosno određivanja brzine njegova optjecaja.

Po toj teoriji više ne bi bilo nikakvih (neoliberalnih) razloga po kojima bi Vlada morala držati proračun u ravnoteži između primitaka i izdataka, pa slijedom toga unutar javnih računa izmijenila bi se definicija deficita proračuna, odnosno javnoga duga.
U odnosu na ekonomske cikluse, porezi bi trebali biti povećani u fazi ekspanzije, a smanjeni u periodima eventualnih recesija.

Prema toj suvremenoj monetarnoj teoriji, novac, dakle, ulazi u optjecaj kroz javnu potrošnju. Drugim riječima, novac se prvo stvorio kroz državnu potrošnju, a tek onda dolazi do prikupljanja poreza. (a ne obrnuto kao danas)

U javni sektor se vraća centralna banka, uz povratak njene (danas izbrisane) zakonite uloge koja garantira zaposlenost, dok u privatnom sektoru ostaju privatni subjekti, kao što su komercijalne banke, firme i općenito (privatni) građani. Obzirom da novom metodom dolazi do mogućnosti kontrole ekonomskih tokova, u bilo kojem vremenskom periodu može se odlučiti da društveni proračun bude u deficitu ili u suficitu. Deficit naprosto nastaje kada država više troši nego što prikuplja poreza, a suficit kada više prikuplja poreza nego što troši.

MMT bi se mogao definirati kao jedan snažan naglasak na monetarnu činjenicu koju neoliberalne teorije svijesno zanemaruju, (a što je uzrok svih današnjih anomalija) to jest da je proračunski deficit uvijek ekvivalent za povećanje neto financijske imovine privatnog sektora, dok proračunski suficit znači naprosto oduzimanje financijskih sredstava iz privatnog sektora.

Kada danas država emitira svoj javni dug, ona ga emitira na račune komercijalnih banaka i s time zapravo povećava monetarna sredstva privatnom sektoru. Na osnovu te zakonomjerne činjenice MMT gradi novu metodologiju odnosa između javnog i privatnog, odnosno novu paradigmu odnosa u definiciji bankarstva, štednje, duga, kamatnih stopa, uvoza, izvoza itd.

Metodologija ravnoteže odnosa između javnog i privatnog predstavljena je osnovnom formulom:
(G-T) = (S-I) – NX
gdje G predstavlja javne troškove, T poreze, S štednju, I ulaganja a NX neto izvoz.

Iz metode proizlazi da bi se politika suficita proračuna (oduzimanje privatnom sektoru) vodila samo u slučaju nastanka viška potražnje nad ponudom, odnosno kod efektivnog rizika od inflacije.

Damir Živković, neovisni ekonomski analitičar, Novi Pogledi, izvor: Ocean s margine

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *