Select your Top Menu from wp menus

Kuda ideš Hrvatska?

Kuda ideš Hrvatska?

U Europi se danas provode dvije potpuno dijametralno suprotne europske politike zasnovana na dva potpuno različita mentaliteta i kulturna modela. Prema Zoranu Vukmanu, danas se Europa ponovno uspjela podijeliti na dva bloka, i to ovaj put svjetonazorski,a ne vojnom silom. .Imamo merkelovsku, zapadnu Europu, čiji je liberalizam porozan poput švicarskog sira, i istočnu orbanovsku, čiji je konzervativizam čvrst poput bodljikave žice. Dva svijeta koja se suprotstavljaju i po političkoj filozofiji i po pristupu ključnim problemima Europe, prije svega, migrantskoj krizi. Danas prvenstveno Mađarska i Poljska provode tu drugu konzervativno-nacionalno kojoj se danas priklanja sve više drugih država, ostale članice Višegradske grupe te baltičke države.

Orbanov govor od 15.ožujka 2016.godine

U svojem veličanstvenom nedavnom govoru od 15. ožujka mađarski premijer Viktor Orban je jasno istakao surovu istinu da se danas u Europi ne može govoriti istina, sloboda je ponovno ugrožena. Orban je upozorio na medijsku agresiju kojom se onemogućuje sloboda govora svakomu tko preispituje pozadinu migrantskih zbivanja, svakomu tko upozorava da se radi o planskoj manipulaciji milijunima ljudi koji preko noći mijenjaju etnički i kulturni krajobraz Europe. Tko god se usudi dirnuti u taj tabu, izložen je opasnosti da ga etiketiraju i obilježe kao rasista, što je dovoljno da se svakog čovjeka danas društveno i medijski izolira. Bruxelleski činovnici danas  pokušavaju članicama EU uzeti nacionalne suverenitete kako bi se napravile „Sjedinjene Europske Države“ iako im narodi država Europske unije nisu dali za to odobrenje. Orbanova „knjiga sudbine“ ukazuje na prijetnju priprivenih anonimnih svjetskih sila nacionalnim suverenitetima nestanak svega onog što je jedinstveno, neovisno, stoljećima staro, prepoznatljivo i nacionalno. Te prikrivene sile pokušavaju mješanjem uništiti kulturu, religiju i narodnost. Mađari i Poljaci su pokazali kako se protiv toga može uspješno boriti.

Zapadni ultra lijevo liberalni merkelizam i istočni nacionalni konzervatizam u Europi

Mađarska i Poljska su uspjele izgraditi svoj novi nacionalno – konzervativni put te su predvodnici tog novog vala otpora nasilnom i agresivnom lijevom liberalizmu koji se pokušava nametnuti svima u Europi iako najšire narodne mase u Europi to u stvari ne žele. Rušenjem povijesti, kulture, tisućljetne prepoznatljivosti naroda u Europi pokušava se slomiti slobodnog čovjeka kako bi mali broj „prikrivenih snaga“ mogao upravljati njima te nametati uniformiranost različitih naroda, kultura, religija i svjetonazora.

Agresivni liberalizam kakav se danas provodi u Zapadnoj Europi tzv. merkelizam stvara sve veće otpore i u današnjim centrima liberalne moći, Berlinu i Bruxellesu, tako da je čak i bivši kancelar Helmut Kohl morao intervenirati protiv merkelizma koji se danas pokušava nametnuti svima u Europi.  Takvo agresivno nametanje liberalizma dovodi do porasta nacionalizma i ekstremnog desnog radikalizma u tim liberalnim državama, dok se istočne konzervativne države danas uspješno bore od rasta takvog oblika ekstremizma pri čemu nema napada na manjinske grupe te je sigurnost i stabilnost tih država je danas na najvišoj razini u Europi.

 Podijeljena Hrvatska na povijesnom raskrižju.

Hrvatska kao i uvijek zadnja prepoznaje cost – benefit analize. Tradicionalno od svih tranzicijskih država zadnji prepoznajemo swot analizu kroz prilike, šanse, prijetnje i mogućnosti kako na gospodarskim temama tako i na političkim i sigurnosnim. Migrantski val je Mađarska uspješno neutralizirala i danas članice Višegradske grupe nemaju problema s osiguranjem granica. Hrvatska je nespremno dočekala migrantski val, nespremno i s nezaštićenim granicama je dočekala više stotina migranata, osoba bez imena i prezimena, koji su ilegalno prelazili državnu granicu te poticani da ilegalno prelaze državnu granicu u Mađarskoj i Sloveniji pri čemu su im oni koji bi trebali štititi ustavno-pravni poredak pomagali u njegovu kršenju.

Takva nepripremljenost ostavila je porozne granice za neke buduće situacije koje mogu ugroziti i ono zadnje što je ostalo u gospodarstvu Hrvatske – turizam. Nepoznavanje stvarnih problema doveli su hrvatsku vanjsku politiku do toga da je Hrvatska danas prisiljena slušati centre moći u Bruxellesu i Berlinu. Hrvatska je izgubila vjerodostojnost i predstavlja samo jedan mali kotačić u velikom Bruxelleskom žrvnju koji se u svakom trenutku može urušiti sam od sebe. Iako pojedinačno građani Hrvatske uglavnom ne podržavaju ovakav model kakav nameću političke elite, ipak nemaju svojeg Orbana, nemaju svojeg Kaczynskog, nemaju svojeg Dudu, nemaju snažnog vođu koji je spreman nametnuti hrvatske nacionalne interese ispred svih drugih interesa koji se predlažu.

Zato danas u Hrvatskoj imamo borbu usamljene Hrvatske protiv Srbije, umjesto da se Hrvatska bavila svojim gospodarskim projektima koji su otvoreno nametani po koridoru Jadran – Baltik. Hrvatskoj vanjskoj politici je bilo važnije ulaziti u konfliktne situacije oko pristupnih pregovora  Srbije sa Europskom unijom, umjesto da se bavila gospodarskim projektima od Jadrana do Baltika, a pitanje Srbije jednostavno zatvorila bez ikakve rasprave dok se Srbija ne oslobodi četničkog velikosrpskog idealizma koji je u Domovinskom ratu do temelja bio uništen.

Hrvatska je imalo šansu nakon promjene vlasti odabrati put koji su provele Mađarska i Poljska, bilo je pokušaja, pa čak i sudjelovanja na summitu Višegradske grupe, ali ni u jednom trenutku nije bilo čvrste i konzekventne hrvatske vanjske politike. Više se osluškivalo što će reći Berlin, Bruxelles, Washington, ali nitko nije ni pokušao ugraditi neke hrvatske nacionalne interese u tim konzultacijama.

Hrvatska ima HDZ koji danas u Poljskoj predstavlja PO, dok Hrvatskoj danas nedostaje hrvatski PiS

Hrvatska je imala dvije mogućnosti: nastaviti vanjsku politiku slušanja Bruxellesa i Berlina te drugu mogućnost partnerskog sudjelovanja u rješenjima koje su uspješno nametnule u svojim državama članice Višegradske grupe. Ovim prihvaćanjem nacionalno-konzervativne politike u potpunosti bi se prekinuo tranzitni migrantski koridor i vjerojatno spriječio dio terorističkih napada u Bruxellesu i Parizu obzirom da je određeni broj terorista te novogodišnjih nasilnika po Njemačkoj prošao tom tranzitnom migrantskom rutom kroz Hrvatsku.

Hrvatska je to propustila učiniti zbog politike nezamjeranja centrima merkelizma. Danas imamo stanje u Hrvatskoj u kojem i opozicija i vlast uglavnom podržavaju taj novi lijevi liberalizam, odnosno merkelizam. HDZ iako svjetonazorski dijametralno suprotan od SDP-a danas jednakom silinom štiti taj liberalizam kao i SDP do prije četiri mjeseca. Poljska je imala do posljednjih izbora vodeću liberalnu stranku Građansku platformu (PO), Konzervativna stranka Pravo i Pravednost (PiS) na izborima je pomela svoje glavne protivnike pokrovitelje lijevog liberalizma, stranku PO, dok je ujedinjena ljevica pretpjela strahovit poraz te uopće nije ušla u poljski Senat.

Nedavno, u Europskom parlamentu, europski socijalisti (politička ljevica) i europski pučani (EPP) u kojima djeluju i hrvatski europarlamentarci zajedničkim snagama su napali i osudili treći nacionalno konzervativni put koji su u Poljskoj odabrali građani Poljske. Poljska stranka Pravo i Pravednost je danas ono što nedostaje Hrvatskoj u kojoj se kroz zadnje događaje jasno artikulira činjenica koja ukazuje da današnji SDP i HDZ pripadaju tom lijevoliberalnom političkom spektru koji je Europi nametnula njemačka kancelarka. Primjer drugog kruga izbora u Francuskoj gdje su se socijalisti i republikanski desni centar udružili protiv treće opcije. Kako je nedavno u svojoj izvrsnoj analizi, mr.sc.Jure Vujić objasnio  transformaciju komunista u lijeve liberale pojavila se dodirna točka sa strankama desnog centra koje također taj lijevoliberalni čip imaju ugrađen u sebe. Taj model je trebao predstavljati okidač za buduće „Sjedinjene Europske Države“ – unitarnu federalnu Europu u kojoj bi mali broj ljudi (Bruxelleski činovnici koje nikad nitko nije birao) pod utjecajem gospodarski najrazvijenije članice (Njemačke) nametao rješenja svim ostalim državama. Hrvatski PO, odnosno HDZ kao najdominantnija stranka u hrvatskoj vladi danas na tim lijevoliberalnim osnovama može koketirati sa strankama kao što su danas stranka Bandić Milan 365, HSLS, HNS, IDS, pa čak smo dojma da je na vlasti u SDP-u političar tipa Picule, mogli bi surađivati i sa SDP-om. To je ta poveznica koja je i u Europarlamentu povezala Plenkovića i Šuicu s Jakovčićem, Jozom Radošem i Toninom Piculom.

U Hrvatskoj danas ima prostora za treći put, hrvatsku stranku Pravo i Pravednost,, hrvatski PiS, stranku koja bi štitila nacionalni suverenitet i očuvala tradiciju koja je u Hrvatskoj prepoznatiljiva već više od tisuću godina, stranku koja bi se zalagala za tradicionalne konzervativne vrijednosti koje Hrvatska ima i koja bi bila tolerantna država za sve one koje prihvaćaju Hrvatsku onakvom kakva ona jest..

Gdje Hrvatska treba tražiti političke partnere?

Hrvatska vanjsko-politička odrednica je kroz dosadašnje djelovanje u prvi plan stavila kancelarku Merkel kao osnovnog partnera. Bivši premijer Milanović je na vrhuncu migrantske krize izjavio: „Moje društvo su Europska komisija, Juncker, Merkel, Faymann, Cerar – moderna, napredna Europa, a što je ovo iza žice, ne znam, to nije Hrvatska.” Promjenom vlasti glavni vanjskopolitički sastanci se također i dalje odvijaju s fokusom na Berlin gdje je premijer Orešković istakao na sastanku s Angelom Merkel kako on gradi liniju Jadran – Baltik, s mislima na njemački Baltik. No, kako ističe Zoran Vukman u svojoj kolumni na Portalu Hrvatskog kulturnog vijeća da li može kancelarka Merkel biti iskrena hrvatska partnerica sa svojom suicidalnom promigrantskom politikom kojoj konzervativni krugovi u Njemačkoj pružaju sve veći otpor? Kojim bi pravcem trebala krenuti hrvatska vanjska politika? Je li to geopolitička neodređenost, gdje nas Washington drži uvijek na „stand-by“, a zapravo nikad potpuno uključene, ili bi se trebali odlučno okrenuti suradnji s Mađarskom i Poljskom i stvaranju jedne jake geopolitičke i svjetonazorske transverzale? Odgovor bi za aktualnu vlast trebao biti jasan: Orban i Kaczynski, odnosno njegova stranka koja vlada u Poljskoj, Budimpešta i Waršava, trebali bi biti najvažniji hrvatski europski partneri.

Otvara nam se prilika za blisko partnerstvo u srednjoj i istočnoj Europi s onima s kojima imamo puno toga zajedničkog. No za takav prodor treba imati i hrabrost i jasnu političku filozofiju kakvu imaju Orban i Kaczsynski. Na žalost,  takvog potencijala trenutno nema u Hrvatskoj jer se nitko neće usuditi slijediti hrvatske interese na koje bi Berlin gledao s pojačanom nervozom. Politika Washingtona u Hrvatskoj predstavlja politiku kontrole moguće štete. Washington se ne želi nametati u kreiranju unutarnjeg političkog ustroja Hrvatske i zato se i događaju skandali kao s bivšim ministrom Kotromanovićem i lošinjskom vojarnom, remont MIG-ova u Ukrajini i drugo, ali kad moguća šteta dođe do vrhunca, onda se intervenira kao u slučaju prodaje INA-e ruskom Gaspromu. Što Hrvatska dobija ovakvom nedefiniranom vanjskom politikom i politikom nezamjeranja Bruxellesu i Berlinu? Uskoro Erdogana u goste, koji kreće u političko-gospodarsko osvajanje, i svezane ruke,aktiviranjem tema ustaša i partizana te pogotovo u BiH, gdje su Hrvati prepusteni zaboravu i stihiji velesila! A još visi i drugostupanjska presuda hercegovačkoj šestorci o kojoj hrvatske vlasti uopće ne razmišljaju te i nove pritiske koji će uslijediti obzirom na usamljenu vanjskopolitičku poziciju Hrvatske po pitanjima srpskih pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Dok Turci bezočno ucjenjuju Europu, Hrvatska vodi politiku nezamjeranja, gurnuta u vječnu analogiju sa Srbijom. Višegradska grupa s Poljskom i Mađarskom na čelu gradi svoj put. Njemačka pokušava postati velesila, Europom buja nezadovoljstvo, Velika Britanija prati ishod sa strane, Rusija čeka raspad Europske unije i preraspodjelu utjecaja kakav je nekad bio, Kina traži najpogodniji model za ulazak svojeg kapitala, a SAD gubi pouzdanog partnera EU

U Hrvatskoj predsjednik Tuđman nije dobio svoje političke nasljednike nego ih je dobio u susjednoj Mađarskoj i prijateljskoj Poljskoj. Da li će se uskoro i u Hrvatskoj pojaviti novi Tuđman, Orban ili Kaczynski teško je vjerovati jer se prvo mora stvoriti nacionalna platforma koja će okupiti domoljube i nacionalne suvereniste, a tek onda možemo očekivati i pojavu nekog novog Tuđmana i tim krugovima. Prvi korak bi svakako bio političko partnerstvo s Poljskom i Mađarskom, jer te dvije države danas pokazuju Europi kako se može voditi zajednička politika iako o jednima misle da su proamerički, a o drugima da su proruski partneri. Činjenica je da su danas Poljska i Mađarska čvrsta brana za nasilnu promjenu europske budućnosti.

Milan Glavinić/Novi Pogled

Facebook Comments

Vezani članci

Kuda ideš Hrvatska?

Objavljeno u: Kuda ideš Hrvatska?
  • novipogled na: travanj 21, 2016 u 8:24 pm #4564

    U Europi se danas provode dvije potpuno dijametralno suprotne europske politike zasnovana na dva potpuno različita mentaliteta i kulturna modela. Tako
    [Cijeli članak pročitajte ovdje: Kuda ideš Hrvatska?]

Pregledavate post 1 (od ukupno 1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.