Select your Top Menu from wp menus

Kovačev “de facto” ukinuti zakon i dalje ugrožava sigurnost 43 građanina Hrvatske, a i brojnih drugih

Kovačev “de facto” ukinuti zakon i dalje ugrožava sigurnost  43 građanina Hrvatske, a i brojnih drugih

Tehnički ministar pravosuđa Ante Šprlje je potvrdio da Srbija vodi istragu protiv 43 hrvatska državljanina prema zakonu kojim je Srbija sebe proglasila nadležnim za sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Tim zakonom Srbija i dalje ne priznaje suverenitet ostalih država koje su nastale raspadom Jugoslavije.

““Ono što znamo službeno je da je 43-oje ljudi na tom popisu”, odgovorio je Šprlje na upit novinara o broju hrvatskih državljana koje se nalaze na srbijanskim popisima.

Tijekom snažne migrantske krize gdje su se Srbija i Njemačka našle na istim pozicijama oko ilegalnih transfera migranata iz Turske prema Njemačkoj postavljene su snažne dodirne točke ove dvije države te je za nagradu Njemačka nametnula pitanje otvaranja pristupnih pregovora Srbije s Europskom unijom kako bi Srbiju dovela pod snažan njemački utjecaj te ostvarivanje njemačkih geopolitičkih ciljeva. Srbija se dvoumila oko svojeg vanjskopolitičkom smjera između Bruxellesa i Moskve. Ovom otvaranju pristupnih pregovora se snažno protivila Velika Britanija koja je pokušala rezolucijom o genocidu u Srebrenici natjerati suočavanje Srbije sa zločinima svojih postrojbi i postrojbi koje su bile pod izravnim zapovjedništvom vlasti Srbije. Također i sadašnja britanska premijerka Theresa May se snažno protivila pristupanju Srbije u Europsku uniju još prije Brexita.

Rusija je preko svojih energetskih prioriteta pokušala objediniti čitav zapadnobalkanski prostor te s Hrvatskom i Slovenijom ostvariti snažan utjecaj na prostor između Jadrana, Baltika i Crnog mora kako bi svoje glavne prijetnje Poljsku i Rumunjsku energetski odvojile od ostatka Europske unije čime bi kako se voli izraziti Kovač, “de facto” stvorila zavisnim čitav ovaj prostor do njemačke granice, odnosno vratila bi pozicije koje je imao Sovjetski savez prije 90-ih godina prošlog stoljeća kontrolom cijelog bivšeg Varšavskog ugovora. Rusija je imala snažan utjecaj u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj i Slovačkoj zbog zavisnosti ovih država od ruskog plina dok je u Hrvatskoj izbila snažna politička nestabilnost te rušenje vlade kako bi se ti energetski interesi proširili i na Hrvatsku, odnosno kako bi se i Hrvatsku stvorilo energetski zavisnom kupovinom energetskih resursa u Hrvatskoj.

Zadnjih nekoliko godina od početka rusko-ukrajinske krize te sve do zadnje destabilizacije europskog kontinenta nastale zbog nerazumne odluke Angele Merkel oko nasilnog i neselektivnog ilegalnog ulaska velikog broja migranata s bliskog istoka. Već odprije je postojala pogrešna politika oko asimilacije tih ljudi druge kulture i običaja pri čemu su ostajali milijunski getoi nesocijaliziranih članova obitelji azijskih i afričkih imigranata što je posebno naglašeno u Francuskoj i Njemačkoj. Svi ovi događaji upućuju na smišljenu politiku stvaranja nesigurnosti na europskom kontinentu te uništavanja nacionalnog suvereniteta i nacionalnog ponosa građana članica država Europske unije kako bi se ponovno mogle praviti nove interesne podjele novih sila koje polažu pravo na upravljanje životima i građanima drugih država i naroda.

Dolaskom Vladimira Putina na vlast u Rusiju, prvo se Ruska federacija ojačala iznutra te je kroz projekt euroazijanizma pokušala proširiti utjecaj prvo na članice bivšeg Sovjetskog saveza, a kasnije i na ostale europske države koje su bile pod snažnim ruskim upravljanjem do pada Berlinskog zida. Ovaj model  širenja Euroazijanizma na europski kontinent imao je potrebu istiskivanja Velike Britanije iz zone utjecaja što je posebno došlo do izražaja nakon velike financijske krize 2007 godine te kada je njemačka premijerka Angela Merkel, socijalistica iz bivše Istočne Njemačke postala najmoćnija osoba u Europskoj uniji. Minoriziranjem uloge Velike Britanije na europskom kontinentu dovelo je do približavanja rusko-njemačkih gospodarsko-energetskih veza, veza koje su direktno štetile ostalim državama koje su se našle na tom njihovom putu. Snažni tokovi ruskog novca usmjereni na nacionalne desno orijentirane stranke te također velike investicije na području zapadnog Balkana i Hrvatske određivale su smjer do kuda bi trebala jačati ruska interesna sfera. Posebno toj rusko-njemačkoj podjeli snažan zamah davale su i njemačke investicije u jugoistočnoj i srednjoj Europi kojima je.bio cilj isisavanje kapitala izvan granica matičnih država.

Njemačko-ruska kohezija interesa se preklapala preko energetsko-industrijskih interesa pri čemu bi se njemačka industrija selila na istok, a distribucija ruskog plina u Njemačku preko projekata Nord Stream 1 i 2. Međutim kako to obično bude dva snažna interesa ne mogu dugo ići zajedno, a da međusobno ne dođu u koliziju kakva se dogodila već jednom dogovorom Ribbentrop – Molotov što je rezultiralno najkrvavijim ratom u ljudskoj povijesti. Tako se i sad pojavila raskrsnica interesa u kojima je Njemačka nastojala pod svaku cijenu otvoriti pristupne pregovore sa Srbijom, a kojima je Brexitom najveća prijetnja postala Hrvatska zbog neriješenih pitanja iz Domovinskog rata. Sjedinjene Američke Države su se u ovoj situaciji postavile neutralno jer njihov interes nije bio odlazak Srbije na stranu Rusije, već je prihvatljivija situacija bila da ipak budu pod nadzorom Njemačke koju kroz NATO savez Washington ipak još uvijek mogu kontrolirati u dovoljnoj mjeri.

Hrvatska se još jednom pokazala kao nepouzdan partner gdje su izbile snažne afere oko ruskog utjecaja na dvije najveće hrvatske stranke, ranije SDP-ove afere s ministrom obrane te sad afere oko Prvog plinarskog društva i snažnog širenja na energetskim poslovima. Uloga Mire Kovača je došla do izražaja nakon nedavno otkrivene afere financiranja programa HDZ-a doniranim novcem od udruge Nova Pokoljenja o čemu je pisao Nacional jer je Kovač naslijedio poziciju međunarodnog tajnika HDZ-a  nakon što zbog toga smijenjeni Davor Ivo Stier nije htio potpisati izvješće o spornom financiranju programa zahtjevajući javnost tog posla.

Poljska kao država s najbrojnijim narodom srednje Europe prepoznala je tu opasnost te su nizom mjera nastojali onemogućiti  provedbu tih rusko-njemačkih dogovora. U tome su djelomično uspjelo onemogućavanjem izgradnje  Sjevernog toka 2 za koji je čak i Europska komisija procijenila da je štetan za države srednje Europe, a posebno Poljsku i Ukrajinu koje bi pretrpjele najveću štetu njegovom izgradnjom. Danas je Poljska jamac kakve – takve stabilnosti u srednjoj Europi jer je čak uspjela uvezati Slovačku i Mađarsku koje su donekle slovile kao proruski orijentirane države zbog snažne zavisnosti od ruskih energenata. I ovdje je prevladao nacionalni interes  te opasnost od njegova ugrožavanja.

Hrvatska je imala priliku nakon prošlogodišnjih izbora primijeniti smjer vanjske politike i uz prethodne vanjskopolitičke aktivnosti predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović stvoreni su preduvjeti da se Hrvatska okrene članicama Višegradske skupine te nastavi ostvariti hrvatske nacionalne, gospodarske, energetske i prometne interese povezivanjem pravca Jadran – Baltik. Zadnja snažna aktivnost hrvatske diplomacije prema Baltiku je bila krajem siječnja kada je Grabar – Kitarović bila u službenom posjetu svojem kolegi Andrzeju Dudi u Poljskoj, nakon toga u javnosti nema njenih inicijativa na toj vanjskopolitičkoj orijentaciji .

U to vrijeme se formirala Vlada RH te je ministar vanjskih poslova dr. Miro Kovač, znanstvenik sa Sorbonne prvim svojim izjavama ostavljao nedoumice oko vanjskopolitičkog djelovanja Vlade RH. Njegove izjave o vertikalno-horizontalnoj suradnji otvarale su mnoge upitnike jer svim poznavateljima geopolitičkih odnosa je jasno bilo da vanjska politika ne može biti dvosmjerna posebno iz razloga što jedna orijentacija poništava drugu te Hrvatska ispada nevjerodostojan i dvoličan sugovornik bez jasnog stava o nacionalnim interesima Republike Hrvatske.

Česti susreti sa srpskim dužnosnicima ministra Kovača te organiziranja prijema predsjednika vlade kod njemačkih dužnosnika izazivale su sumnje u ispravnost takve vanjske politike koju je nametnuo Kovač, a koja se sastojala u slijepom izvršavanja njemačkih nacionalnih interesa pa čak i na direktnu štetu hrvatskih interesa što svakako je otvaranje pregovora bez uvažavanja hrvatskih uvjeta.

Umjesto da je tražio partnere za provedbu hrvatskih nacionalnih interesa u srednjeeuropskih državama koje su u novoj vladi vidjele svjetlu točku nakon svađalačke politike Zorana Milanovića, Kovač se okrenuo Srbiji te polovinu svojeg mandata posvetio sljedbenicima i učenicima Vojislava Šešelja s kojima je htio graditi odnose kakve imaju danas Njemačka i Francuska. Naravno takva politika je rezultirala potpunim debaklom te danas imamo otvorene pristupne pregovore Srbije iako nisu ispunile ni jedan hrvatski uvjet. te danas kako je najavio srpski državni tužitelj da ne samo da neće ukinuti univerzalno načelo već će aktivno po njemu i dalje istraživati hrvatske državljane za događaje koji su se dogodili na teritoriju Republike Hrvatske, na teritoriju na kojem su današnji predsjednik i premijer Srbije aktivno sudjelovali 90-ih godina prošlog stoljeća kao agresori u neprijateljskim postrojbama.

Ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač u izjavi koju je prenijela HINA nakon otvaranja pristupnih pregovora Srbije s Europskom unijom 19.srpnja 2016.godine: “S današnjem danom u biti je de facto suspendiran taj zakon u Srbiji”.

Znanstveniku sa Sorbonne bi netko trebao objasniti da “de facto” i de iure” nisu isto i da je trebao inzistirati na “de iure” kao uvjetu za otvaranje pristupnih pregovora. Po ovom Kovačevu terminu “de facto” danas, kako je potvrdio Ante Šprlje, 43 državljanina RH ne smiju napustiti Hrvatsku kako ne bi završili na optuženičkoj klupi pod optužbama onih koje su postavili današnji premijer i predsjednik Srbije, a za vrijeme Domovinskog rata pripadnici agresorske velikosrpske politike koja je provodila politiku ubijanja, mučenja, etničkog čišćenja, genocida provedenom na području Republike Hrvatske.

Hrvatska je imala priliku izvući se iz ove nepovoljne pozicije u koju su je dovele snage koje od 2000-te provode detuđmanizaciju, dehrvatizaciju te guraju Hrvatsku u nove regionalen zapadnobalkanske asocijacije. Premijer Orešković je samo trebao postaviti ministra vanjskih poslova kojemu će biti hrvatski nacionalni interesi najvažniji, međutim on je odabrao prijedlog onih snaga kojima su rusko-njemački interesi bili važniji od hrvatskih interesa. Crni interesni novac i prodaja nacionalnih interesa su još jednog pokazali da su rak rana Hrvatske koja ne dozvoljava Hrvatskoj razvoj i prosperitet. Da li će nova vlada imati snage zatvoriti to crno hrvatsko područje te nastaviti novim smjerom ili barem nametnuti one interesne grupacije koje će nešto graditi, a ne sprječavati izgradnju Hrvatske i otvaranje novih radnih mjesta

Milan Glavinić/Novi Pogledi, Ilustracija NP

Facebook Comments

Vezani članci

1 Komentar

  1. Pingback: SKANDALOZAN SLUČAJ PURDA: Hrvatska diplomacija se mora pokrenuti | Novi Pogledi

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *