Select your Top Menu from wp menus

Jure Vujić: Münchenska presuda je osuda državnog terorizma jugoslavenske totalitarne vladavine

Jure Vujić: Münchenska presuda je osuda državnog terorizma jugoslavenske totalitarne vladavine

Kada se ovog ljeta podigla medijska i politička prašina oko podizanja spomenika Miru Barišiću kojeg liberalna ljevica naziva teroristom, opet se potvrdilo kako liberalna ljevica uključujući i sam vrh SDP-a, kao sljednica bivšeg SKH, nije i ne želi prihvatiti povijesne i političke pouke iz presude Perkoviću i Mustaču, koja, osuđujući na doživotni zatvor glavne protagoniste UDBE zbog ubojstva emigranta Đurekovića, ujedno i in extenso potvrđuje zločinački totalitarni karakter bivše Jugoslavije koja je provodila državni terorizam.

piše Jure Vujić
piše Jure Vujić

Jer da su to htjeli na taj način iščitati trebali bi priznati kako je u najmanju ruku proturječno i neispravno u politološkom pa i pravnom smislu imenovati „teroristom“ nekoga tko se legitimno bori svim raspoloživim sredstvima protiv totalitarnog državnog terorizma.

Također treba podsjetiti kako takve pojedince i grupe u svim drugim zemljama koje su imale totalitarno iskustvo nazivaju herojima, pripadnicima pokreta otpora i revolucionara, dok ih se u Hrvatskoj tretira kao teroriste ili „kontroverzne“ likove.

Razlog za takvo ustrajanje u stavu kriminaliziranja djelovanja političke emigracije protiv svake logike i zdravog razuma proizlazi iz kontinuiranog negiranje hrvatske nacionalne državotvorne misli i bitka kao svojstvene autohtone revolucionarna kategorije i političkog i fenomena sui generis s originalnim sadržajem i značajkama, i iz neprestanog povezivanja Hrvatske demokratske i neovisne države i domovinskog rata 90-ih s državno-pravnim naslijeđem tadašnje socijalističke Hrvatske unutar SFRJ i Ustava iz 1974.

Takva političko-pravna povezanost bi također mogla legitimirati i tendencioznu tezu da je hrvatsku državu 90-ih tvorila UDBA, te da je postojala takozvana dobra UDBA iz Hrvatske i loša UDBA iz Beograda.

S presudom u slučaju Perkovića, takve su teze pobijene jer je Jugoslavija, preko svojih obavještajnih i represivnih tijela koja su izravno bila podređena političkim tijelima i SKJ, indirektno osuđena kao totalitarni kriminalni sustav državnog terorizma, protiv kojeg je bilo legitimno se boriti svim raspoloživim sredstvima u svrhu nacionalne emancipacije i stjecanja temeljnih ljudskih sloboda i ljudskih prava.

U tom pogledu Münchenska presuda, koja se može interpretirati kao osuda državnog terorizma jugoslavenske totalitarne vladavine, konačno dekonstruira i delegitimira dvojbenu državno-pravnu poveznicu između Hrvatske slobodne i demokratske države koja je odraz osloboditeljske volje hrvatskog naroda i legitimne pobune protiv Jugoslavije kao državnog terorizma.

Time je prekinuta „pupčana vrpca“ između Hrvatske države i svih problematičnih i dvosmislenih naslijeđa NOB-a, komunističkog izopačenog antifašizma, Ustava iz 74. koji su uporno i ustrajno nastojali održati fikciju državno-pravnog kontinuiteta između SR Hrvatske unutar SFRJ i demokratske neovisne Hrvatske iz 90-ih.

Selektivno i oportunističko pozivanje državno-pravnog kontinuiteta između socijalističke Hrvatske unutar SFRJ i hrvatske demokratske države iz 90-ih bio je u konačnici legalistički argument koji je omogućio recikliranje bivših pripadnika jugoslavenske nomenklature pa i UDBE unutar novih hrvatskih državnih demokratskih institucija pod plaštom tzv.profesionalizma i „legalno-institucionalnog kontinuiteta“. Međutim ono što je legalno nije uvijek legitimno. Svi su komunistički pa i fašistički sustavi imali legalnu i „narodnu“ fasadu i legalni zakonodavni okvir bez obzira da su bili nepravedni i kršili osnovna ljudska prava. Jedan od ključnih elementa svakog pokreta otpora i revolucije protiv totalitarizma je upravo nužni izlazak iz lažnog legaliteta kako bi se uspostavilo legitimitet utemeljen na slobodu i pravdi.

Legalitet et legitimitet u kontekstu državnog terorizma i borbe protiv totalitarizma

Dakle, istina je da su skupina Fenix 72, Miro Barišić, Zvonko Bušić i drugi djelovali izvan zakonskih okvira i Zapada i tadašnje SFRJ, međutim nepobitna je činjenica, prvo, da su se borili protiv jednog totalitarnog sustava koji nije imao nikakva demokratskog legitimiteta iako je bio legalno obojan, a drugo, da se njihov politički legitimitet crpio iz same pravne činjenice prava svakog naroda na slobodu i na samoodređenje i odcjepljenje (koji je jamčio i sam jugoslavenski Ustav).

Što se tiče redukcionističkog etiketiranja „terorist“; treba imati na umu kako svaki oblik političkog nasilja može biti jednosmjerno i subjektivno interpretiran kao dobro ili zlo, međutim ako se osvrnemo na ozbiljnu literaturu na tom području jasno je da na području teorije države i politike moći, primjerice kod Hobbesa, provođenje „monopola legitimne prisile“ (Weber) jedne države prestaje biti legitimno onda kada takvo nasilje proturječi ili negira sporazum kojim je svaki građanin i pojedinac abdicirao i delegirao jedan dio svoje slobode u zamjenu zaštite i sigurnosti koju mu pruža država.

Tada pobuna protiv nelegitimnog državnog terora postaje etički i moralno opravdana jer je država prekinula ravnopravni odnos između države i civilnog društva. U tom pogledu svi totalitarni sustavi komunistički i fašistički, koristili su nelegitimnu silu, opresiju, mučenje, uhićenja, verbalni delikt protiv vlastitih građana, a prema Walter Benjaminu tada je revolucionarno nasilje opravdano jer je riječ o borbi pobunjenika protiv državnog terorizma.

Poznate su također, u kršćanskoj tradiciji, kod Tome Akvinskog i Svetog Augustina, teze o moralnom legitimitetu obrambenog i pravednoga rata koje su utjecale na pravnu doktrinu rat Hugo Grotiusa (De jure belli ac pacis) i na oblikovanje modernog međunarodnog prava rata.

Državni terorizam je uporaba terora protiv vlastitog pučanstva kao metoda vladanja dok specijalist terorizma, G. Chaliand inzistira na teroru kao modelu vladavine unutar totalitarnih sustava. Unatoč tome da ne postoji jasna definicija terorizma kao i legitimnog političkog nasilja ili pobune unutar međunarodnog prava, političko nasilje je opravdano u slučaju pobune legitimne insurekcije protiv totalitarnog sustava i državnog terorizma, dokdeklaracija o ljudskim pravima iz 1789. u članku 2 ističe eksplicitno pravo na otpor protiv opresije između četiri prirodna i neotuđiva prava čovjeka.

* Mr. sc. Jure Vujić, pravnik je geopolitolog i esejist. Jednim je od začetnika “Inicijative EU 1481”, kojoj je cilj da kao šire okupljalište hrvatskih intelektualaca i znanstvenika, upozorava na nepostojanje političke volje i deficit hrvatskih državnih pravosudnih institucija u osudi komunističkih zločina.
Pročelnik je Odjela za politologiju Matice hrvatske, a stručno se bavi geopolitikom, geostrategijom i istraživanjima međunarodnih odnosa.

Jure Vujić, izvor: Narod.hr, foto: Ilustracija NP

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *