Select your Top Menu from wp menus

Hrvatska na udaru njemačke vanjske politike

Hrvatska na udaru njemačke vanjske politike

Zaokret njemačke politike prema Hrvatskoj već je neko vrijeme vidljiv samo što to mnogi u Hrvatskoj nisu željeli vidjeti. Sve inicijative koje dolaze od službenog Berlina za službeni Zagreb ne znače razvoj. Svi ti berlinski procesi pokrenuti još 2000 godine jasno vraćaju Hrvatsku u balkansko bure baruta. Njemačkoj je danas važnije osigurati svoj koridor Berlin – Istanbul nego omogućiti Hrvatima nova radna mjesta u Hrvatskoj. Zato je danas svakome u Hrvatskoj jasno da Hrvatska MORA intenzivirati  svoju vanjsku politiku na priključenju Višegradskoj grupi te zauzimanje snažne pozicije u Inicijativi tri mora u kojoj Hrvatska ima dominantnu ulogu zajedno s Poljskom i donekle s Rumunjskom. Inicijativa tri mora znači danas razvoj i gospodarski rast Hrvatske, a ne provođenje američke politike na razbijanju Europske unije kako nastoje prikazati jugonastalgičarske snage i takozvani “antifašisti” u Hrvatskoj.

Pitamo se zašto u očima gospođe Merkel Srbija zaslužuje veće poštovanje od Hrvatske unatoč činjenici što je Hrvatska članica NATO-a i Europske unije?

U posljednje vrijeme u hrvatskim se medijima naveliko kuka kako nas u Europskoj uniji nitko ne voli, pa nas je iznevjerila čak nekoć voljena Njemačka. Sjetimo se sladunjave pjesmice ‘Danke Deutschland“. Sad bismo mogli uzviknuti ‘Deutschland nein! Danke!’- Njemačka ne! Hvala!

Konkretno, riječ je o upozorenju vlade kancelarice Angele Merkel upućenome Hrvatskoj da poštuje odluku haaškoga Arbitražnog suda o Savudrijskoj vali,  odluke koja i nestručnjacima upada u oči kao negacija međunarodnoga prava mora te glasina da su se Merkel i turski diktator Recep Tayyip Erdogan sporazumjeli o pretvaranju Bosne i Hercegovine u ‘građansku državu’, što bi značilo ukidanje konstitutivnosti tamošnjih nacija, čime bi kucnuo zadnji čas opstanku BiH Hrvata, naroda koji je u prošlome ratu i poraću najviše stradao smanjivši se za oko jednu trećinu svoje prijašnje veličine.

Ovdje se najprije postavlja pitanje ima li službeni Berlin pravo javno i preglasno miješati se u hrvatsku vanjsku politiku i tko ga je ovlastio da prekraja sadašnje unutarnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine zasnovano na zasadama Zavnobiha, ratnoga parlamenta Bosne i Hercegovine koji je bio na čelu antifašističke borbe u Drugome svjetskom ratu? Znamo gdje je u to vrijeme bila Njemačka. Mislimo da na to apsolutno nema pravo. Ako Berlin želi pomoći Hrvatskoj te Bosni i Heercegovini, to mora činiti iza kulisa, diplomatski oprezno i uz uvjet da bude prihvaćeno od onih kojih se to tiče. Nismo sigurni da ga je za te usluge zamolio Zagreb kao i predstavnici svih triju konstitutivnih nacija u Bosni i Hercegovini. Nijemci su sigurno veliki tehničari, glazbenici, filozofi, književnici i ne znam što još, ali kao političari vrlo su trapavi.

Imam u tome i vlastito iskustvo. Genscherov nasljednik na dužnosti ministra vanjskih poslova Klaus Kinkel održao je jedan tzv. Kamingespräch, povjerljiv razgovor s novinarima radija

Berlin

Ako Berlin želi pomoći Hrvatskoj te Bosni i Heercegovini, to mora činiti iza kulisa, diplomatski oprezno i uz uvjet da bude prihvaćeno od onih kojih se to tiče. Nismo sigurni da ga je za te usluge zamolio Zagreb kao i predstavnici svih triju konstitutivnih nacija u Bosni i Hercegovini. Nijemci su sigurno veliki tehničari, glazbenici, filozofi, književnici i ne znam što još, ali kao političari vrlo su trapavi.

„Deutsche Welle“, sredinom tzv. jugoslavenske krize na kojemu sam slučajno bio nazočan pa je jadikovao kako više od pola vremena svoga službovanja potroši na  rješavanje te krize, ali da još nema pojma kako bi izgledao konačan rezultat toga, no uskoro će ići na godišnji pa će ponijeti roman Ive Andrića „Na Drini ćuprija“ koji će mu, nada se, otvoriti oči. Stvari su u to vrijeme bile posve jasne: rat je započela Srbija i njezina „JNA“, Hrvatska je bila razoružana i okupirana na trećini svoga teritorija, u Bosni su tamošnji Srbi prijetili uništenjem Muslimana i Hrvata. Službeni se Bonn još nije odlučio kako privesti kraju Kohl-Genscherovu odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije, naime s ostalim članicama NATO-a da priprijeti Beogradu da prestane s invazijom na republike zapadno od Drine. Amerikanci su tu bili učinkovitiji, pogotovo tijekom rata na Kosovu. Njemačka je kao i uvijek oklijevala opterećena svojom neslavnom prošlošću uzročnice dvaju svjetskih ratova u 20. stoljeću.

Šaljivo sam zapazio, obraćajući se Herr Kinkelu, kako je promašio zvanje ako kao ministar vanjskih poslova ne zna što mu je činiti, no on je bio dovoljno cool da to ne shvati kao porugu. Ono o Andrićevoj knjizi nisam uspio pojasniti, naime da je fra Ivo beg Andrić bio itekako prosrpski orijentiran, što se tako zorno vidjelo ne samo u njegovim romanima nego i u njegovoj doktorskoj disertaciji na njemačkome jeziku. Andrić je bio i zagovornik pristupa Jugoslavije Trojnome paktu. To je Kinkelovim diplomatima moralo biti poznato. A njemu nije. Kad se Hrvatskoj radilo o biti ili ne biti, u vrijeme početaka raspadanja Jugoslavije, njemački veleposlanik u Beogradu, Hansjörg Eiff, zagovarao je opstanak Titove satrapije, no Hans-Dietrich Genscher nije slušao svoga ambasadora, za razliku, valjda, od kancelarice Angele Merkel koja kao da Hrvatskoj ne može oprostiti što je oklijevala izručiti dvojicu bivših udbaša. A Savezna Republika Njemačka prema vlastitom zakonu ne izručuje svoje građane stranim pravosuđima bez obzira na težinu njihove krivice. To je razlika između suverenih i polusuverenih država.

Hrvatsku zbunjuje također i više nego napadno očijukanje gospođe Merkel sa srbijanskim predsjednikom  Aleksandrom Vučićem premda bi joj trebala biti poznata njegova četnička prošlost, (njegove riječi: „granica Karlobag-Karlovac-Virovitica“ i „za svakoga ubijenog Srbina ubit ćemo sto Muslimana“), kao i njegov sadašnji autoritativni režim sličan Putinovu, Erdoganovu i Orbanovu. Što se tiče kakvoće demokracije, prava manjina i odnosa prema susjedima, Hrvatska je za nekoliko kopalja iznad Srbije, pa ipak nikad nije čula nešto pohvalno iz usta gospođe Merkel koja se u vrijeme izbjegličke krize nahvalila Srbije i Slovenije, potpuno prešućujući Hrvatsku s njezinim upravo uzornim postupkom s tim nesretnicima. Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije, no u očima gospođe Merkel Srbija zaslužuje veće poštovanje. Ovdje možemo samo nagađati zašto je tako. Možemo pretpostaviti da ona misli kako se o Hrvatskoj ne treba posebno brinuti jer ona i onako uvijek kaže „da“ kad joj se nešto zapovijedi, a Srbija je geostrateški važna, i još važnija glede izvlačenja iz ruskoga utjecaja. Hrvatima se danas događa ono što se zbivalo nakon burne godine 1848. kad je carski Beč nagradio Mađare posebnom državnošću (Austro-Ugarska) iako su se pobunili protiv Habsburga, a Hrvati su bili razbijeni na četiri provincije premda su se žrtvovali u borbi za cara. Sličnu su sudbinu doživjeli naši Jugoslaveni nakon 1918. koji su za svoj idealizam bili nagrađeni velikosrpskom hegemonijom i diktaturom kralja Aleksandra.

Slično držanje, ne samo glede Savudrijske vale, pokazuje službeni Berlin prema Ljubljani i u

Tri mora

Hrvatska se do prije nekoliko mjeseci na svoju štetu držala po strani Višegradske skupine, od nedavno na dnevnome je redu poljsko-hrvatski projekt Inicijative triju mora. Na prošlome skupu te unutareuropske zajednice država, zasnovane isključivo radi gospodarskih projekata, nastupio je američki predsjednik Donald Trump, intimni neprijatelj gospođe Merkel, pa je jasno da Berlin s velikom sumnjom gleda na Inicijativu, a kad su Nijemci i Rusi zaobilazili Poljsku i tri ostale baltičke zemlje svojim plinovodima, onda se nitko u Njemačkoj nije uzbuđivao zbog poljskih zamjerki i stvarnih strahova.

nekim drugim  pitanjima. Slovenija prima Vladimira Putina i slovenske tvrtke krše embargo protiv Moskve trgujući s Rusijom, a Berlin šuti. Kad je pak Andrej Plenković nudio Ukrajini hrvatska iskustva glede integracije istočnih dijelova zemlje, Rusija mu je začepila usta, no je li Berlin ustao u njegovu obranu? Nije! Možda je to bila Plenkovićeva pogrješka, pretpostavljamo da to nije učinio na vlastitu inicijativu nego vjerojatno prema uputama iz Bruxellesa. U isto doba Rusija i Srbija obavljaju zajedničke vojne manevre, a u Nišu djeluje nekakav ruski centar za čije pripadnike Moskva traži diplomatski status, premda se iz aviona vidi da su to ruski obavještajci. Gospođi Merkel to ne smeta.

Hrvatska se do prije nekoliko mjeseci na svoju štetu držala po strani Višegradske skupine, od nedavno na dnevnome je redu poljsko-hrvatski projekt Inicijative triju mora. Na prošlome skupu te unutar europske zajednice država, zasnovane isključivo radi gospodarskih projekata, nastupio je američki predsjednik Donald Trump, intimni neprijatelj gospođe Merkel, pa je jasno da Berlin s velikom sumnjom gleda na Inicijativu, a kad su Nijemci i Rusi zaobilazili Poljsku i tri ostale baltičke zemlje svojim plinovodima, onda se nitko u Njemačkoj nije uzbuđivao zbog poljskih zamjerki i stvarnih strahova. Bivši njemački savezni kancelar Gerhard Schröder nazvao je Putina „demokratom čistim kao suza“, njegova nasljednica Merkel imao o njemu nešto drukčije mišljenje, ali s njime se sastaje kad god zaželi, dok Hrvatska ne smije ni pomisliti na to. Nek se zna, prema Orwellu, da među ravnopravnima ima ravnopravnijih, poglavito u vanjskoj politici.

A ako je, pak, istina da su Njemačka i Turska skovale plan o pretvaranju Bosne i Hercegovine u „građansku  državu“, što bi značilo ukidanje konstitutivnosti tamošnjih triju nacija, onda bi to bila katastrofa za hrvatski narod u toj vrlo nesigurnoj zemlji. Srbi bi se ukopali u svoju Republiku Srpsku, dok bi Bošnjaci još više tlačili Hrvate sve do njihova nestanka, a onda bi se to s pravom moglo označiti „puzajućim genocidom“. Zar ne bi bilo strašno ako bi tome kumovala Njemačka? Zar Vladi u Berlinu nije znano da BiH Hrvati ne mogu birati svoje predstavnike u najviša zajednička tijela kao da su crnci u bivšoj Južnoafričkoj Republici? Zar u Berlinu nije poznato da oni nemaju ni svoj TV program kakve imaju najmanje nacionalne manjine u svakoj europskoj zemlji? Ako bi se Bosna i Hercegovina pretvorila u tzv. građansku državu, pala bi na još nižu razinu nego što je bila za vrijeme komunizma kad je vrijedila parola kako „Bosna i Hercegovina nije ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska, nego muslimanska i srpska i hrvatska“. Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju pravo na jednakopravnost s ostalim nacijama u toj zemlji, a ako ga nemaju, onda im ne preostaje ništa drugo nego borba svim sredstvima za ostvarenje toga. A Republika Hrvatska ih u tome prema svome Ustav mora pomagati. Ne možemo vjerovati da Vlada gospođe Angele Merkel želi novi rat, bilo koje vrste, na tzv. Zapadnome Balkanu?

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/Croative

Novi pogledi na Srednju Europu iz Njemačke, SAD-a, Rusije i Kine

 

 

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *