Select your Top Menu from wp menus

Europska superdržava ili EU kao zajednica suverenih država i naroda?

Europska superdržava ili EU kao zajednica suverenih država i naroda?

Referendumska odluka Velike Britanije o izlasku iz Europske unije (EU), tzv. Brexit, nesumnjivo će imati dalekosežne (geo)političke, ekonomske i identitetske posljedice za budućnost Europske unije. O razlozima britanske odluke o napuštanju EU napisane su mnoge analize u kojima je ispravno naznačeno da je Velika Britanija oduvijek s rezervom gledala prema ideji Europske unije (geopolitičari bi tu vidjeli sukob kopna i mora). Poznato je da se je Charles de Gaulle zalagao za ujedinjenu Europu od Atlantika do Urala, ali u njegovoj europskoj koncepciji – upravo zbog poznatih mu britanskih stavova prema kontinentu – nije bilo mjesto za Veliku Britaniju, pa je ta nekadašnja kolonijalna sila u EU ušla tek nakon što je ovaj francuski državnik sišao s vlasti. Činjenica je da je odluka o Brexitu donesena protiv volje establishmenta, a nema nikakve sumnje da je migrantska kriza bila onaj okidač koji je kod britanskih glasača donio potrebnu prevagu.

Ono što je potrebno posebno naglasiti, a čemu u analizama nije dana dovoljna pozornost, činjenica je da se je Brexit dogodio u vremenu kad se sve snažnije sukobe dvije struje oko modela buduće izgradnje Europske unije. Prva je eurofederalistička, prvenstveno zastupana od strane Njemačke, i u manjoj mjeri Francuske, koja se zalaže za što veće smanjivanje ovlasti i suvereniteta država članica. U korijenu ove ideje želja je za što snažnijom kontrolom i regulacijom čitavog europskog ekonomskog i društvenog života od strane Bruxellesa kao centra europske superdržave. Ministri vanjskih poslova Njemačke i Francuske nedavno su objavili dokument pod nazivom „Jaka Europa u svijetu neizvjesnosti“ u kojemu se iznosi ideja modela zajedničke europske sigurnosti i migracijske politike te jačanja gospodarske konvergencije. Ovaj dokument nesumnjivo predstavlja odgovor na Brexit, a zalaže se za što bržu i snažniju federalizaciju Europe i smanjivanje suvereniteta država članica.

Druga struja suprotstavljena eurofederalizmu i ideji europske superdržave je suverenistička, a zalaže se za Europsku uniju kao zajednicu suverenih država i naroda. Ovu struju danas unutar EU prvenstveno predvode Poljska i Mađarska, a u manjoj mjeri i Češka i Slovačka kao članice Višegradske skupine. Navedene zemlje nakon odluke o Brexitu zajednički su se založile za smanjivanje ovlasti Europske komisije. Ne treba posebno napominjati da suverenistička politika, posebno Poljske i Mađarske, nailazi na otpore bruxelleske birokracije pa se politika tih zemalja u tzv. mainstream medijima u posljednje vrijeme često etiketira kao „nedemokratska“, „fašistička“ i sl.

Izlazak Velike Britanije iz EU možemo tumačiti dvojako: s jedne strane on predstavlja vjetar u leđa suverenističkoj opciji, no s druge strane ta će odluka dugoročno koristiti ponajviše Njemačkoj kao ekonomskoj vladarici Europske unije.

Gdje je Hrvatska u europskoj pripovijesti?

Postavlja se pitanje gdje je u svemu tome Hrvatska? Kao zemlja koja se je stoljećima borila za samostalnost i neovisnost Hrvatska bi trebala ljubomorno štititi ostatke svoga suverenita te se priključiti Višegradskoj skupini kao skupini zemalja koje se zalažu za suverenost država članica. Zemlje Višegrada, kao i još neke države na uspravnici Jadran-Baltik-Crno more, prirodno su hrvatsko geopolitičko i kulturološko okruženje, ali i dobar politički okvir ako bi u budućnosti došlo do raspada EU. A do raspada će sigurno doći ako će bruxelleska birokratska mašinerija inzistirati na izgradnji Sjedinjenih europskih država, tj. europske superdržave. EU ima budućnost jedino kao zajednica ravnopravnih država i naroda u kojoj se ne će potirati i gaziti nacionalni individualiteti. Kako je još davno pisao dr. Franjo Tuđman: „Sva povijesna iskustva potvrđuju tezu da se budući europski savez ne može graditi na zamjeni ili nijekanju nacionalnih država, već jedino na suradnji dobrovoljno sjedinjenih europskih naroda, koji samo dio svoje suverenosti prenose na savez, koliko u europskom, isto toliko i u vlastitu interesu, baš zato da bi se mogli suvereno i slobodno razvijati. Pritom je bitno da u savezu europskih naroda nijedan narod ne bude ni u čemu podređen, već u svemu jednakopravan čimbenik, pa i u provedbi same suverenosti saveza“.

Nedavno je „Deutsche Welle“ objavio analizu prema kojoj Hrvatska jedina od 28 država članica EU između suprotstavljenih vizija EU budućnosti nije do kraja opredijeljena. Takva pozicija je posve razumljiva jer s jedne strane imamo ljevicu kojoj je Regija i dalje draža od hrvatske države, dok s druge strane imamo HDZ koji nikada nije zauzeo jasan stav o tome za kakvu se EU Hrvatska treba zalagati. Što se tiče novoga vodstva Stranke, zanimljivo je primijetiti da je Andrej Plenković istupio protiv Višegradske skupine, što bi se moglo smatrati potporom eurofederalizmu, no njegov glasnogovornik u unutarstranačkoj kampanji Davor Ivo Stier jasno se je založio za smanjivanje razlika i izbjegavanje centralizacije političke moći i bogatstva u EU.

Kako bilo, na Hrvatskoj je da donese odluku hoće li biti aktivnim članom srednje Europe i EU kao zajednice suverenih naroda i država ili će se utopiti u jugosfernom ili EU-ropskom nad-okviru (1). Mali narodi nemaju pravo na mnogo velikih pogrješaka, a hrvatski narod nema više pravo niti na jednu stratešku pogrješku.

(1) U tom smislu od iznimne je važnosti da hrvatski analitičari, geopolitičari i geostratezi idu u korak s vremenom, da pozorno analiziraju preslagivanja na euroazijskoj „velikoj šahovskoj ploči“ i da zbog intelektualne lijenosti ne ponavljaju stare gepolitičke matrice koje više nisu na snazi. Velika Britanija kroz 20. st. bila je glavni zagovornik jugoslavensko-balkanskih asocijacija, no „Perfidni Albion“ posljednjih je godina prema svim pokazateljima promijenio svoju politiku prema „ovim prostorima“ i (barem za sada) odustao od nove jugoslavenske države. Velika Britanija tako je poslala svoju zastavu na proslavu 20. obljetnice „Oluje“, a nema treba smetnuti s uma da je upravo njezina diplomacija stajala iza rezolucije o Srebrenici. Navedena dva poteza bez ikakve dvojbe idu protiv srbijanskih nacionalnih interesa, a tomu treba dodati i to da se nova britanska premijerka Theresa May protivi širenju EU na Srbiju – što je i hrvatski interes, suprotno floskulama hrvatskih političara kako je ulazak Srbije u EU hrvatski strateški cilj. Paradoksalno, od 2013. Njemačka je preuzela glavnu ulogu u promicanju „Zapadnog Balkana“ (posebno nakon početka suđenja u Munchenu što nameće pitanje nisu li njemačke obavještajne službe – u zamjenu za nešto – od udbaša dobile kompletnu sliku obavještajne strukture Hrvatske?) koji želi pretvoriti u svoju interesnu zonu i tržište za vlastite proizvode i usluge. Iza gotovo svih konferencija o „Zapadnom Balkanu“ posljednjih godina stoji Njemačka i upravo je Njemačka glavni zagovornik ulaska Srbije u EU (ministar vanjskih poslova u Njemačkoj – gdje je na vlasti velika koalicija – je ljevičar Frank-Walter Steinmeier, član SDP-a, stranke koja nikada nije bila naročito sklona Hrvatskoj). Njemačka posljednih godina pokazuje sve veće znakove da želi postati ekonomsko-politički hegemon Europe, a za takvo što joj je potrebna EU kao superdržava sa što manjim ovlastima država članica. K tome, Njemačka se nastoji približiti Rusiji (gdje joj Srbija može biti poveznica!), glavni je zagovornik ukidanja sankcija Kremlju i tek je velika sila s one strane Atlantika sprječava da se snažnije poveže s Rusijom. Povezivanje Rusije (resursi) i Njemačke (visoke tehnologije i kapital) noćna je mora angloameričke škole geopolitičkog mišljenja, no to povezivanje zbog hegemonskih pretenzija moglo bi predstavljati i noćnu moru zemalja između Njemačke i Rusije, zemalja na uspravnici Jadran-Baltik-Crno more.

Davor Dijanović /Portal HKV foto: Ilustracija NP i HKV

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *