Select your Top Menu from wp menus

Demokracija u HDZ-u od Tuđmana do Plenkovića

Demokracija u HDZ-u od Tuđmana do Plenkovića

U HDZ-u se godinama  pričalo o izboru na način  „jedan član, jedan glas“, najavljivalo se kako će se time bitno osnažiti stranačka demokracija i napokon dati svim članovima da ih se čuje. Tako nešto doista izgleda lijepo, ali nažalost samo na papiru. Kao što je i uobičajeno kod hrvatskih stranaka nakon ideje koja na prvi pogled zvuči odlično slijedi hladan tuš. HDZ je doista ove godine imao izbore sa „jedan član, jedan glas“, ali sa samo jednim kandidatom. Dakle ove godine je preko dvjesto tisuća članova moglo birati između Tomislava Karamarka i nikoga više… Genijalno zar ne? Posebno je zanimljivo što se sve druge moguće kandidate iako oni i nisu imali neke realne šanse krenulo demonizirati na sve moguće načine, pa je opet krenula stara priča o „udbašima“, „crvenima“, „Milanovićevim ljudima“ itd. Ono je bilo sve osim demokracije.

 

Nakon nekoliko mjeseci zbog okolnosti oko pada vlade i ostavke Tomislava Karamarka krećemo opet i na veliko „iznenađenje“ svih opet će biti jedan kandidat – Andrej Plenković. Neko vrijeme su čak i bile najave drugih ozbiljnih kandidatura, ali sve je to utihnulo uz jedan užasan razlog – „ne želimo raditi podjele“. Ovo je nešto što je izvućeno iz govora Kolinde Grabar Kitarović kada je osvajala svoj predsjednički mandat i izvrnuto na najgoru mogući način.

U Hrvatskoj sada svaki put kada se suprotstave stavovi i razmišljanje netko kaže „izazivaju se podjele“.

Ovakvi stavovi nisu demokracija i ne mogu biti, ovako se ne zaustavljaju podjele već se ubija kritičko razmišljanje na najpodmukliji mogući način. Sučeljavanje razmišljanja, stavova i programa je vrhunac demokracije, a ne njezin kraj, suprotno može tvrditi samo potpuna neznalica ili vrlo zlonamjerna osoba, a s koje strane je krenulo vjerojatno se radi o oboje. Hrvatsko društvo nije kolektivna svijest mravinjaka gdje radilice i vojnici odrađuju svoje predefinirane zadaće ili za ljubitelje Zvjezdanih staza Borgovski kolektiv, a do toga dolazimo takvim stavovima.

 

Priča o obaveznim podjelama zbog više kandidatura je jednostavno sektaško razmišljanje gdje se očekuju raskoli, izbacivanja ili minoriziranja nakon poraza jednog od kandidata. Ovo tako ne mora biti, Hrvatska je sada u situaciji da se na stranačkim izborima ne priča o programima već se blati i uništava protivnika dok stranačke mase likuju, ovo nije demokracija već lakrdija demokracije, ali nažalost način na koji višestranačje u Hrvatskoj funkcionira.

 

HDZ je doista na svakakve načine dolazio do svojih predsjednika, od Sanadera i Borbaša, pa aklamacije Jadranke Kosor, izaslaničkog odabira za Tomislava Karamarka, pa do ovih novijih izbora sa sistemom „jedan član, jedan glas“. No zanimljivo da s vremenom situacija nikako ne napreduje već pokazuje znakove nazadovanja. Jasno je da neće uvijek biti dva kvalitetna kandidata, ali zašto se ubija svaka mogućnost suprotnog mišljenja? Kada je devedesetih Franjo Tuđman kretao u unutarstranačke izbore znalo se da će uvjerljivo pobijediti i da nema kandidata koji bi mu se mogao suprotstaviti. U takvoj situaciji već je problem naći nekoga tko zna da ide u siguran poraz, pa će se tako neki sjetiti i kandidature Vesne Girardi Jurkić, ali tada se bar zadovoljila sama forma demokratskog izbora ako se već ne može doći do prave borbe kvalitetnih kandidata, Tuđman je to znao, njegovi nasljednici nažalost to ne znaju. Doista se čovjek zamisli kako je moguće da jedan Franjo Tuđman ima protukandidata na svojim izborima, a Tomislav Karamarko i Andrej Plenković to nemaju, zar to znači da je HDZ smatrao/smatra kako to jači i ozbiljniji kandidati od njihovog prvog predsjednika ili je problem u nečemu drugome? Da nažalost taj neželjeni sustav „jedan član, jedan glas“ može donijeti i neželjene rezultate pa se odlučilo tome doskočiti jednostavnim oktroiranjem jednog čovjeka i blokadom svih ostalih, imali oni ikakve šanse za uspjeh ili ne. Argument „s ovim kandidatom imamo najbolje šanse“ možda i ima smisla, ali što je s članstvom i ljudima koji nešto očekuju od stranke čiju su članovi ili za koju glasuju? Zašto se toliko puta mora ignorirati volja članstva? Zašto se jedna stranka boji vlastitih članova, od kojih zapravo očekuje da ju nose na izborima? Ovakvim načinom se samo demotiviraju i članovi i birači za daljnju podršku stranci, ne treba se toliko bojati demokracije.

Goran Koprivnjak/Novi Pogledi/foto: maxportal

Facebook Comments

Vezani članci

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *