Select your Top Menu from wp menus

Čeka li nas vruće ljeto 2017: Božovićev govor je uvertira u opsežnu kampanju diskreditacije VRO Bljesak i Oluja?

Čeka li nas vruće ljeto 2017: Božovićev govor je uvertira u opsežnu kampanju diskreditacije VRO Bljesak i Oluja?

Govor Vladimira Božovića, izaslanika srbijanskog premijera, održan na prijemu u prostorijama Srpskog narodnog vijeća povodom pravoslavnog Božića izazvao je lavinu osuđujućih reakcija u Hrvatskoj. Ono što je domaćim medijima izmaklo iz fokusa u analizi te kontroverzne poruke Vlade Srbije upućene hrvatskim poltičkim elitama i institucijama jest dubinsko sagledavanje izvorišta Božovićeva istupa i posljedica po srpsko-hrvatske odnose. I to u svijetlu geopolitičkih trendova u širem okruženju i na globalnoj razini. Ukazuje li nam Božovićev paternalistički i vrlo asertivni nastup u Zagrebu, do sada neviđen na kulturno-vjerskim menifestacijama slične vrste, na daljnje osnaživanje diskursa o ugroženosti Srba izvan Srbije, kojim bi se paralelno na dva fronta pokušao izvesti vrlo ambiciozan projekt: s jedne strane, minirati sadašnja hrvatska inicijativa prema srbijanskim EU pristupnim pregovorima, i s druge, nametnuti reinterpretacija nedavne povijesti u kojoj će Beograd pokušati relativizirati ulogu agresora davanjem legitimiteta pobunjeničkoj Krajini kroz oglušenje na pravorijek međunarodnih sudova, Međunarodnog suda pravde prvenstveno, i usvajanje putinovske politike prema pobunjeničkim tvorevinama u Ukrajini kao dopuštene i moralno podobne norme ponašanja kad je riječ o “narodnim republikama” sličnog habitusa, Republici Srpskoj Krajini i Repubulici Srpskoj.

Izjave s porukama “nikad više Oluje” i “Srbija će braniti Srbe u Hrvatskoj svim sredstvima ako bude potrebno” itekako su problematične s gledišta dobronamjerne diplomatske prakse, te osim što recikliraju stare teze o ugroženosti prekodrinskih Srba kojih se sjećamo kao univerzalnog casus belli ratova iz 90-ih, one priječe normalizaciju odnosa između dvije zemlje ukoliko se hrvatska strana na vanjskopolitičkom planu bude suvereno držala zauzetog stava kako se Srbiji ne može dopustiti obezvrijeđivanje legaliteta i pravičnosti oslobodilačkih operacija u Domovinskom ratu, među ostalim.

Problematizacija VRO Oluje je u dosadašnjoj praksi službenog Beograda i Vučić-Nikolić politike u pravilu bila usmjerena ka jednostranom imputiranju agresorskog i zločinačkog karaktera toj operaciji, te slijedom toga, ka davanju legitimiteta Srpskoj Krajini kao tvorevini koja je oblikovana sukladno teoriji pravednog rata i civilizacijski prihvatljivim motivima samoobrane naroda, tj. imala svoj opravdani razlog za postojanjem u zaštiti ugrožene srpske zajednice, a čiji je formalni nastanak bio baziran na načelima samoodređenja naroda za što se temeljno uporište nalazi u rezultatima referenduma održanog u “srpskim” općinama 1991. Uzdizanje takvog tumačenja povijesti kao valjnog i općeprihvaćenog u širim internacionalnim okvirima, nakon što je izgubilo svako pravno uporište očitovanjem Međunarodnog suda pravde povodom uzajamnih tužbi Hrvatske i Srbije za genocid, može naći podršku još jedino kroz praksu Putinove Rusije, i stoga je sasvim razvidno kako opstojnost srbijanskog diskursa o Oluji i Krajini izravno ovisi i o uspješnosti ruske politike u Ukrajini.

Pored Božovića na skupu SNV-a, posljednjih tjedana nam rastuću odvažnost i odriješitost službenog Beograda pokazuju i incidentna događanja na području srpsko-kosovskih odnosa. Prigodnim slanjem propagandnog vlaka na Kosovo u sklopu nastojanja oko zatopljenja odnosa Beograda i Prištine iskazan je stav Srbije prema toj otcijepljenoj pokrajini i jasno demonstrirano prkošenje teritorijalnom poretku uspostavljenom nakon osamostaljenja Kosova pod pokroviteljstvom SAD-a i NATO saveza. Spremnost na destabilizaciju bilateralnih odnosa reflektirala se i kroz Vučićeve izjave povodom uhićenja Ramuša Haradinaja u kojima je ustavnom zajamčenu neovisnost srbijanskog tužilaštva lukavo u maniri Poncija Pilata stavio ispred vlastite pozicije premijera i kosovsko-srbijanskih odnosa. Taj zamjetljiv trend u revitalizaciji srbijanske politike 90-ih zasigurno ima podršku na međunarodnoj sceni, bez obzira što je dobrim dijelom to tek pragmatično iskorištavanje prostora koje proizlazi iz tolerantne europska i američke politike prema Srbiji.

Nedvojbeno je kako na živahnost beogradske politike prema susjedima i naglašavanje patronatskog stava prema Srbima izvan Srbije utječe niz vanjskih faktora i političkih kretanja u širem kontekstu europske i svjetske politike

Na prvom mjestu je to izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a i unošenje nove paradigme u okvire rusko-američkih odnosa. Trumpova otvorenost prema Rusiji, najave o mogućnosti ukidanja ekonomskih sankcija, i razvodnjavanje monolitnosti NATO bloka koje se nazire iza Trumpove želje za prebacivanjem velikog dijela odgovornosti za funkcioniranje Saveza na europske zemlje kojima je jedino zajedničko to da nemaju jedinstven stav prema Putinu, kao i prema doktrinarnim postavkama Saveza – idu na ruku srbijanskim revizionističkim i nacionalističkim tezama. Jačanju ruskog političkog utjecaja na Balkanu pogodovao bi eventualni, i vrlo izgledan, uspjeh Rusije da se nametne kao dominantan faktor u rješavanju sirijske krize. Pored toga, zamjetniji uspjeh antieuropejske i euroskeptične desnice na skorim izborima u Francuskoj i Njemačkoj dao bi dodatan vjetar u leđa silnicama koje ostvarenje vlastitih interesa vide u slabljenju euroatlantskog kišobrana nad istočnom Europom.

Ukoliko se poklope karte i navedeni faktori tijekom 2017. postanu dio opće političke stvarnosti, opravdano se može očekivati kako će Srbija sve više usvajati obrasce ponašanja službenog Kremlja u međunarodnim odnosima, osobito one koji se tiču separatističkih tvorevina u Ukrajini, te ih translatirati na “srpska etnička područja” u susjednim zemljama, obuhvaćajući njima aktualne probleme ali i povijesnu memoriju.

Stoga, nadolazeći spomendani na Bljesak i Oluju mogli bi biti dodatno internacionalizirani kroz reakcije osokoljenog službenog Beograda, naročito ukoliko srbijanska diplomatska akcija u međuvremenu uspije dodatno osnažiti poveznice između legitimiteta Krajine i Republike Srpske sa legitimitetom ukrajinskih separatističkih republika.

Manevarski prostor u daljnjoj delegitimaciji i difamaciji Oluje i Bljeska, kao vojno-redarstvenih operacija kojima je dokinuta srpsko-pobunjenička “Donjecka i Luhanska republika” u Hrvatskoj, otvara i nemarnost Rusije prema stajalištima UN-a, kao i nepriznavanje postojećeg koncepta međunarodnih kaznenih sudova koji bi trebali istjerivati pravdu po pitanju ratnih zločina u Siriji.

Obezvrijeđivanje sudova kakvo pokazuje Putin prigodno služi i Srbiji da se na istoj idejnoj platformi ekskivira moralna obveza priznavanja pravorijeka ICTY-ija i ICJ-a u Haagu, što je jedan od zahtjeva Hrvatske glede uključenja Srbije u punopravno članstvo EU.

Srpanj i kolovoz 2017. mogli biti po pitanju napada na legalitet i opravdanost Oluje i temelje Republike Hrvatske biti vrlo vrući, najtopliji do sada.

Ivan Žalac, analitičar Novih Pogleda, foto: Ilustracija NP

Facebook Comments

Vezani članci

2 komentara

  1. kajgod

    Čim je to izgovorio, netko mu je trebao pristupiti i reći mu: “Imate 120 minuta da napustite Republiku Hrvatsku!” i onda ga dočekati na granici i uhititi zbog poticanja na mržnju i huškački govor!

    Reply

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *