Select your Top Menu from wp menus

Anti-NATO prosvjedi: Srbiji prijeti nestabilnost zbog sporazuma o suradnji s NATO-om

Anti-NATO prosvjedi: Srbiji prijeti nestabilnost zbog sporazuma o suradnji s NATO-om

Poticanjem približavanja Beograda ka euroatlantskim asocijacijama Hrvatska ima priliku aktivno sudjelovati u razbijanju nasljeđa velikosrpstva i forsiranju Srbije prema općenacionalnoj katarzi

Anti-Nato prosvjedi u Beogradu, screenshot
Anti-Nato prosvjedi u Beogradu, screenshot

Prosvjed u Beogradu – krajnja desnica protiv Vučića i Nikolića

Veliki anti-NATO prosvjedi nisu više prepoznatljiv prateći folklor Crne Gore i vlade Mila Đukanovića kada je riječ o političkoj situaciji u susjedstvu, već postupno postaju dio dnevno-političkog instrumentarija i na srbijanskoj sceni. Prekjučerašnji prosvjedni marš srpskih nacionalista i tradicionalista, održan u središtu Beograda, okupio je nekoliko tisuća sudionika. Procjene o brojnosti tog skupa variraju između jedne i 8 do 10 tisuća, ovisno o uredničkoj politici i karakteru društveno-političkog angažmana medija koji prenosi informacije o tom događaju.

Kako su istaknuli sami organizatori prosvjeda u ime inicijative Srpski sabor Zavetnici, dio je to šire i trajnije kampanje usmjerene ka iskazivanju neslaganja sa posljednjim koracima srbijanskih državnih vlasti. Prvenstveno zbog uređivanja odnosa Srbije sa NATO savezom. Svoj obol u iskazivanju dubokog nezadovoljstva sa službenom politikom dala je i utjecajna desničarska organizacija Dveri, vođena izraženom velikosrpskom i antimodernizacijskom ideološkom matricom, kao i opozicijska Demokratska stranka Srbije. Poruke su bile vrlo jasne – odlučno ne NATO paktu u Srbiji i pretvaranju Srbije u koloniju. Uz prigodno isticanje portreta Vladimira Putina i minutu šutnje za poginule u NATO bombardiranju.

Srbijanski tradicionalizam prirodni je saveznik anti-NATO opcija u istočnoj Europi

U kontekstu aktualne geopolitičke situacije na istoku Europe, taj fenomen elektriziranja krajnje desnice u Srbiji može se sagledavati kao nastojanje da se konzervira tradicionalistički protu-euroatlantski sentiment u zemlji, te samim time osnaži proruska orijentacija – ili barem zadrži status quo osujećivanjem daljnjeg prodora euroatlantskih silnica na središnjem Balkanu. Štoviše, slične interesne podudarnosti u programima stranaka i organizacija tvrdolinijaškog desnog političkog spektra u mnogim zemljama Europe i ciljevima Putinove europske strategije, sa slabljenjem europejskih federalističkih i pro-NATO kolektivnih politika kao zajedničkim nazivnikom, prisutne su diljem kontinenta i predstavljaju trend s tendencijom rasta. Samim tim ni pravoslavna Srbija ne može biti izuzetak.

Anti NATO prosvjed u Beogradu
Anti-NATO prosvjed u Beogradu 20.2.2016. godine, screenshot

Naklonjenost srpske desnice prema stoljetnoj Čuvarici pravoslavlja i sljednici Bizantskog carstva općepoznata je činjenica, koja svoje temelje crpi iz kulturoloških sličnosti Srbije i Rusije, te povijesnih veza dviju zemalja koje u mitologiziranoj interpretaciji nacionalista prerastaju u predodžbu o dubokoj bratskoj povezanosti i solidarnosti dvaju naroda. S druge strane, afirmativan i poticajan stav prema ”događanjiima naroda” u izvedbi protivnika sporazumijevanja vladajuće koalicije sa euroatlantskim asocijacijama, poput spomenutih Zavetnika i Dveri, zapaža se kod proputinovskih medijskih kuća koje djeluju na području srpskog govornog područja, a čija orginalna ruska postava je znatno osnažena početkom 2015. godine pokretanjem redakcije Sputnjika na lokalnom medijskom tržištu. Povratna sprega koja postoji između bunta desnice i spomenutih prenositelja “vox populi” je, dakle, funkcionalna i sinkronizirana u djelovanju. U suštini stvari ona podsjeća na slične modele informacijskih strategija iz 1990ih, u kojima su domaći mediji kroz retoriku o međunarodnim zavjerama i ugroženim Srbima poticali radikalizaciju puka i nametali jednoobraznu interpretaciju događanja u susjednim zemljama, iako s bitnom razlikom da su nekadašnju ulogu Miloševićevih glasnika preuzeli “alternativni” i “nekompromitirani” privatni i komercijalni servisi s osloncem na nove tehnologije.

Kritike tradicionalističke i nacionalno-konzervativne desnice na račun dueta Nikolić-Vučić jasna su poruka državnom vodstvu kako svaki daljnji korak može izazvati reakciju u vidu produbljivanja jaza između proklamirane državne vanjskopolitičke strategije koja NATO savez smatra partnerom, s jedne  strane, i očekivanja konzervativnog biračkog tijela Naprednjaka, s druge strane. Biračko tijelo na kojem spomenuti duo politički egzistira u bitnome je oblikovano tradicijom svetosavske ideologije i nerafiniranim nacionalizmom, te je kao takvo, uz utjecaj nepovoljne ekonomske situacije, podložno promidžbenim spinovima i huškačkom zaoštravanju diskursa u režiji prethodno spomenutih medijsko-informacijskih servisa. Kriza legitimiteta vlasti kakva bi bila izazvana rastućim revoltom i kretala se u pravcu dizanja žustrih konfrontacija u javnosti glede odnosa sa Putinovom Rusijom, nesumnjivo bi dovela do potresa u biračkoj bazi, te daljnjih diferencijacija nekadašnje radikalske scene. Shvatljive su, stoga, i protureakcije predsjednika Nikolića kako Srbija ostaje i dalje vjeran suradnik Rusije i zadržava vojnu neutralnost, kojima je nastojao umanjiti štetu i marginalizirati kritike iznesene spram njegovih predsjedničkih postupaka u priklanjanju Zapadu, te dalje na životu održati nemuštu i neizvjesnu taktiku balansiranja između dvaju globalnih tabora.

Dilema „prema Rusiji i NATO-u?“ je Ahilova peta srbijanske politike i test unutarnje političke stabilnosti zemlje

Propitivanje suradnje NATO-a i Srbije u javnom i medijskom prostoru te zemlje, pa čak i uzdizanje tog problema na rang jednog od gorućih političkih pitanja, predstavlja moguću točku preokreta na kojoj se lomi vanjskopolitička strategija Srbije. Evidentni su, naime, i vanjski pritisci da se Srbija konačno odredi spram Kremlja i prestane se koristiti manevriranjem – a sljedom toga, i da zauzda ruke domaćim radikalima koji su nedvojbeno zagovornici Putinove politike. Gledano sa gledišta pragmatične realpolitike, to je ujedno i “meki trbuh” iskoristiv od strane svih onih susjednih joj zemalja koje su trpile agresiju velikosrpskih aspiracija ( i dalje živih u Srbiji i u susjednoj Republici Srpskoj). Hrvatske i BiH, poimence. Pored toga, to je strateški važno pitanje čije raščišćavanje nužno ostavlja i stanovite reperuksije na identitet srpske nacije, u vidu definiranja njene pozicioniranosti u okruženju, u razobličenju pravog karaktera odnosa prema susjedima i suočavanja sa preživjelim povijesnim i političko-ideološkim malignim pojavama nekompatibilnima sa vizijom “Europe čistih računa” – poput otvorenog militantnog četništva, ali i zaostataka hegemonističkih tendencija koji se ogledaju u ignoriranju sadržaja presuda međunarodnopravnih institucija, ili u asertivnim pseudointelektualnim nasrtajima na baštinu susjednih naroda (poput uzurpacije kulturno-povijesnog nasljeđa starog Dubrovnika). Osobito je to delikatno i potencijalno vrlo zapaljivo pitanje za srbijanske unutarpolitičke prilike ako uzmemo u obzir da državni establišment vode ličnosti čija je karijera započela u okrilju nekadašnjih Radikala Vojislava Šešelja, i koji su zbog toga „veleizdajničkog“ držanja u dijelu srpske javnosti postavljeni na stup srama.

Bumerang efekt Miloševićeve strategije iz 1990ih doveo je Srbiju pred zid i u sadašnju situaciju sukobljavanja same sa sobom

Biti ili ne biti, kad je riječ o bilateralnim odnosima Srbije i NATO saveza, jest i točka na kojoj se završava razvojni put postjugoslavenskog velikosrpstva, započetog 1989. godine Miloševićevim ulagivanjem probuđenom nacionalizmu, sa Kosovom i Gazimestanom. Rekapitulirajući kronološko trajanje i razvojni put tog tridesetgodišnjeg procesa, put afirmacije velikosrpstva – iliti, suprostavljanja zapadnjačkoj, euroatlantskoj interesnoj sferi, ako ga sagledavamo unutar šireg konteksta međunarodnog poretka i konstelacije snaga – na geopolitičkoj karti zemalja bivše Jugoslavije možemo ilustrirati kroz dvije faze. Prva je ekspanzivna, koja je obilježila 1990-e i koju karakterizira širenje centrifugalnih silnica iz Beograda prema periferiji, u vidu induciranja pobuna i stvaranja kriznih žarišta posredstvom proxy aktera (Republike Srpske Krajine, Republike Srpske, te promiloševićevske Crne Gore), s ciljem precrtavanja granica i amputiranja teritorija Hrvatske i BiH, te očuvanja geostrateške dominacije Beograda nad zapadnom polovicom Jugoistočne Europe. Destabilizacija tih zemalja imala je za posljedicu stvaranje konfliktnih demarkacijskih linija između prozapadnjačke tj. pro-NATO sfere s jedne strane, i reakcionarne unitarističke velikosrpske sfere s druge strane, koje su razdirale tkivo i teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i BiH, pretvarajući ih u „propale države“ ovisne o volji Beograda.

Danas svjedočimo drugoj fazi – inverziji tog procesa. Nakon sloma velikosrpskih planova u Hrvatskoj i BiH 1995. godine, te međunarodne izolacije Srbije koja je završena obaranjem Miloševićeva režima, linije konflikta između dviju globalnih geopolitičkih interesnih sfera pomaknule su se na istok, u samu Srbiju. U samo ishodište tj. matricu destabilizacijskih utjecaja iz 1990-ih. Dapače, izvlačenjem Crne Gore ispod gravitacijske orbite Beograda, utjelovljenom u njenoj nezavisnosti i zacrtanom europskom putu, ostvaren je bitan korak u pogledu raspada naizgled monolitne ideologije svesrpskog jedinstva i okretanja silnica prema službenom Beogradu. Bumerang efekt tako je dobio svoj epilog u aktualnom otvaranju dileme NATO vs. Rusija, čime se na unutarnjoj političkoj sceni zaoštrilo sukobljavanje dviju suprostavljenih vizija suvremene Srbije – one zastupljenije, tradicionalne-nacionalističke, i manjinske, liberalno-euroatlantske.

f9582c8.png

Slika: shema strateškog sukobljavanja euroatlantskih (plavo) i euroazijskih tj. velikosrpskih silnica (narančasto) 1990ih i danas

Eventualna uspješnost srpskog društva u nošenju s tim izazovom, promatračima sa strane može poslužiti i kao validan indikator u testiranju lojanosti Srbije prema europskim vrijednostima, u poštivanju međunarodnog poretka i iskrenog podržavanja načela kooperativnosti među zemljama koje pretendiraju biti članice europske obitelji nacija/država. Test je to na kojem se neće samo indirektnim putem testirati snaga Rusije na jugoistoku Europe, već će se iskušavati i žilavost stoljetnog ideološkog koncepta velikosrpske mitomanije i sposobnost usvjajanja opećnacionalne katarze. Test u kojemu će, prema sadašnjem stanju, najizloženiji biti upravo nekadašnji akteri radikalske scene i pobočnici Vojislava Šešelja – predsjednik Nikolić i premijer Vučić.

Kakva je korist Hrvatske i BiH u pobuđivanju rasprava o euroatlantskoj orijentacije Srbije na srbijanskoj političkoj sceni?

Odnos Hrvatske, kao zemlje koja je preživjela induciranje konfliktnih linija i potpaljivanje kriznih žarišta iz Beograda ranih 1990ih, te se uspjela nametnuti kao uspješan model ostalim sudionicima krvave disolucije Jugoslavije, trebao bi na diplomatskom planu svakako biti afirmativan prema procesu “uvlačenja” Srbije u euroatlantske integracije. I svesrdno ga poticati kako bi maksimizirala učinke tog unutarnjeg ideološkog konflikta. Slične interese u tom procesu ima i onaj dio BiH kojemu su gradivni element Bošnjaci I bosanskohercegovački Hrvati – Federacija.

Nikolić na summitu u Zagrebu potpisuje rezoluciju
Nikolić na summitu u Zagrebu potpisuje rezoluciju, screenshot

U tom pogledu, stavljanje Nikolićeva potpisa na tekst Rezolucije donešene u Zagrebu prilikom summita Brdo-Brijuni, pod snažnim simboličkim pečatom prisutnosti Joea Bidena, bitan je korak u vezivanju i daljnjem diplomatskom obvezivanju srbijanskog državnog vodstva da uloži napore u raščišćavanju spornih točaka u međudržavnim odnosima.

Ali i kanal kojim se može vršiti pritisak prema distanciranju srbijanske vlade od moskovskog patronata kad je riječ o aktivizmu velikosrpske desnice. Koliko god to možda izgledalo neostvarivo i iluzorno – prilika je to da se dodatno usidri gore opisana druga faza i preventivno onemogući oživljavanje bilo kakvih arhaičnih separatizama i destabilizacijskih čimbenika preko Dunava i Drine kao instrumenata prikrivenog velikosrpskog hibridnog rata prema zapadnim susjedima.

Podržavanjem puta Srbije ka euroatlantskim integracijama Hrvatska i BiH se na međunarodnoj sceni mogu afirmirati kao partnerske zemlje s dobrosusjedskim namjerama, bez fige u džepu, te svojom inicijativom utjecati na poticanje katarzičnih procesa u Srbiji. Ambicije u vođenju takve politike održavaju se, primjerice, u izjavama Kolinde Grabar Kitarović kako je Jugoistočna Europa prostor s kojim se razgovara a ne o kojem se razgovara, aludirajući na redefiniranje do sada pasivne uloge hrvatske vanjske politike koja se svodila na birokratsko slijeđenje naputaka. Ukratko, to bi značilo zauzimanje kursa gdje će Hrvatska tražiti jasno očitovanje Srbije prema neutralizaciji i odbacivanju spornog velikosrpskog  i hegemonističkog nasljeđa – ili u suprotnom, ukoliko srpska politika radi unutarnjih potreba zadrži tvrdolinijaške pozicije i omogući opstanak kompromitiranim povijesnim idejama u mainstreamu političke scene, dolazak u izravan sukob sa europskim i američkim vanjskopolitičkim mentorima te otežavanje puta Srbije ka europskim integracijama.

Kolinda Joe Biden 2
Grabar Kitarović i Joe Biden, foto Ured Predsjednice

Naznake korištenja takve pozicije mogu se iščitavati u najavama blokiranja Srbije ukoliko ne povuče zakon o ingerenciji za procesuiranje ratnih zločina izvan teritorija Srbije, te ukoliko ne pospješi suradnju s Haškim sudom i angažira se na rješavanju otvorenih bilateralnih pitanja. Svrsishodnost I dosljednost tog stava, doduše, moguće je testirati tek kada se ta pitanja dovedu na dnevni red i rezultiraju konkretnim pomacima.

Zaključno, transfer konfliktnih linija između euroatlantizma i putinizma u Srbiju ,te njihovo potenciranje, daje strateški važan alat Hrvatskoj i BiH u forsiranju Srbije da se na vlastitom terenu suoči sama sa sobom i duhovima iz vlastitog ormara, koji u kriznim situacijama izlaze na vidjelo kao strukture za čiju opstojnost u 21. stoljeću odgovora isključivo nedostatak političke volje elita za promjenama.

Svako posrnuće u tom procesu vodi Beograd prema packama i sankcijama EU i NATO pakta, i što je još bitnije – pred zapadnim partnerima prezentira Srbiju kao filijalu ruske politike i minira legitimitet njene vanjskopolitičke strategije sjedenja na dva stolca. Moment je to koji “istjeruje zvijer iz brloga” i prisiljava na pokazivanje prave naravi i ideološko-svjetonazorskih motiva vladajuće politike, te prilika koja nam može dati odgovor na pitanje u kolikoj mjeri je službeni Beograd spreman i dalje instrumentalizirati srpske nacionalne zajednice u BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj kao produžene ruke za ostvarenje vlastitih interesa. Šansa koja se sa hrvatskog stajališta nikako ne bi smjela propustiti.

Ivan Žalac – analitičar Novih Pogleda

Facebook Comments

Vezani članci

Anti-NATO prosvjedi: Srbiji prijeti nestabilnost zbog sporazuma o suradnji s NATO-om

Objavljeno u: Anti-NATO prosvjedi: Srbiji prijeti nestabilnost zbog sporazuma o suradnji s NATO-om
Pregledavate post 1 (od ukupno 1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.